Da li je Zapad spreman na ustupke Dodiku?

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je može li se dijalogom riješiti kriza u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, i Neven Anđelić, profesor Regent’s univerziteta u Londonu.

Bilo je riječi o tome da li postoje uslovi za ravnopravan dijalog, zašto predstavnici Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, koji su moderatori dijaloga, prije svega računaju na dogovor lidera nacionalnih stranaka, pa se s njima najviše sastaju, zašto su iz razgovara izostavljeni takozvani ostali, građani Bosne i Heregovine koji ne pripadaju konstitutivnim narodima – Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, da li su međunarodni posrednici pristali na političku trgovinu sa Dodikom i da li kompromis, na kome se insistira, podrazumijeva da se prihvate neki od Dodikovih ultimativnih zahtijeva.

Razgovaralo se i o tome koliko Hrvatska i njeni i predstavnici u Evropskoj uniji utiču na stav Brisela prema promjenama izbornog zakona na kojima insistira lider bosanskohercegovačkih Hrvata – Dragan Čović, da li su međunarodnni posrednici neutralni ili vrše pritisak da se prihvate određena rješenja, da li će Zapad, ako dijalog propadne, nametnuti rješenja pod prijetnjom sankcija, kao i o tome može li Bosna i Hercegovina opstati, ako dogovor ne bude postignut.

Omer Karabeg: Postoje li u Bosni i Hercegovini uslovi za ozbiljan dijalog o budućnosti državne zajednice?

Asim Mujkić: Nažalost, ne postoje. Iz niza razloga. Navešću samo neke. Dijalog bi trebao da se vodi između ravnopravnih sagovornika, onih koji se međusobno priznaju. Milorad Dodik, međutim, čak i ne imenuje narod sa čijim bi predstavnicim trebao da pregovara. On ih zove muslimanima i ne priznaje njihov jezik. Pa na kom jeziku on misli pregovarati? S druge strane, neki ne žele ni da se upuštaju u dijalog jer misla da je sada trenutak da ostvare svoje namjere, pa čvrsto istrajavaju na svojim stavovima.

Neven Anđelić: I ja mislim da ne postoje. Zašto? Ne postoje zbog toga što su institucije sistema zakržljale, one ne funkcionišu na način na koji bi trebale funkcionisati u demokratskim društvima. Za to krivim Zapad. Kad dođu u Bosnu i Hercegovinu, predstavnici Zapada razgovaraju sa trojicom etničkih vođa i nastoje da se s njima dogovore i riješe krizu. To nije način rješavanja krize. Na taj način se ne stvaraju uvjeti za demokratsku Bosnu i Hercegovinu.

Divlji istok

Asim Mujkić: Rekao bih da je to katastrofalan pristup. Preduslov da bismo uopće mogli voditi dijalog je da postoji vrijednosni okvir u kome taj dijalog može da se vodi. Dolaze nam ljudi sa Zapada, iz zemalja gdje se poštuju ljudska prava i slobode i gdje postoji vladavina prava, i onda ovdje ignoriraju te vrijednosti.

Njihov pristup prema Bosni i Hercegovini se bazira na etnonacionalnom gledanju. Od prvog Carrington-Cutileirovog mirovnog plana iz 1992. do danas imamo pritisak da se ide u pravcu priznavanju nekih izmaštanih etničkih realnosti. Ako se dijalog vodi u tom okviru, onda će njega da određuju brojevi, a ne argumenti.

U tom duhu je bila nedavna izjava jednog član HDZ-a u Bosni i Hercegovini koji je rekao – šta Sarajevo hoće, nas Hrvata i Srba je 12 i po miliona na Zapadnom Balkanu, a njih je milion i po. Slično se moglo čuti i kada je u Crnoj Gori izbio spor oko ustoličenja mitropolita Srpske pravoslavne crkve na Cetinju. Jedan srpski nacionalistički lider je zapitao – šta može pola miliona Crnogoraca protiv nas sedam i po miliona Srba.

Dakle, ako napustimo evropski vrijednosni okvir, ulazimo u neizvjesnu avanturu u kojoj odlučuju brojevi, odlučuje se po onoj narodnoj – jači kači. Ulazimo u varijantu Divljeg zapada, koju bih ja nazvao Divlji istok. Ako to prihvatimo kao osnov za naše odnose, ne znam gdje ćemo završiti.

Omer Karabeg: Međunarodni posrednici se, čini mi se, reda radi sastaju i sa opozicijom u Republici Srpskoj i Federaciji, ali su potpuno isključeni oni koji se zovu ostali, a to su u građani Bosne i Hercegovine koji ne pripadaju konstitutivnim narodima – Srbima, Bošnjacima i Hrvatima. Da li i njih treba uključiti?

Neven Anđelić: Naravno da ih treba uključiti. Ali problem je u tome što, kada predstavnici Zapada dođu u Bosnu i Hercegovinu, oni potraže trojicu etničkih lidera kao da oni predstavljaju cjelokupno građanstvo Bosne i Hercegovine. To bi podrazumijevalo da svaka osoba unutar svake od etnija misli isto kao i njihov vođa. To je nemoguće i to je potpuno nedemokratski.

Osim toga, imamo i građane koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici bilo koje od tih etnija. Oni nisu predstavljeni i taj problem postoji još od Daytonskog sporazuma. Zbog toga je 2009. godine Evropski sud za ljudska prava donio prvu u nizu presuda koje su ukazale na kršenje osnovnih ljudskih prava tih građana. Od tada je prošlo više od deset godina a izborni zakon kao ni ustav nisu promijenjeni da bi prestalo to kršenje osnovnih ljudskih prava.

Sada kada su predstavnici Evropske unije i SAD krenuli u ofanzivu da se to uradi, oni su previdjeli vrlo bitan momenat. A to je da je u decembru prošle godine Venecijanska komisija donijela uputstvo kojim se sugeriše da izborni zakon ne bi trebalo mijenjati tokom 12 mjeseci koji prethode opštim izborima. Pošto su izbori planirani za oktobar slijedeće godine, znači da su Evropska unija i SAD već zakasnile.

Način na koji oni vode akciju je nedemokratski, neprimjeren situaciji i šalje potpuno krivu poruku građanstvu Bosne i Hercegovine.

Zavrtanje ruku

Asim Mujkić: Kad se kaže ostali, obično se misli na neku malu grupu ljudi, na neki višak, na neku marginu. Međutim, to nije tako. Ostali predstavljaju značajnu grupaciju u bosanskohercegovačkom društvu. Ako tu grupaciju, ma koliko ona bila heterogena, ne pozivate u dijalog, već u startu se dovodi u pitanje mogućnost dijaloga.

Čini mi se da takav tretman ostalih pokazuje, rekao bih, jednu orijentalističku perspektivu koju Zapad i zapadne sile imaju prema Bosni i Hercegovini. Taj pristup se svodi na slijedeće – lociraj one najglasnije, nasilnike, s njima riješi problem i onda će sve biti u redu.

Međutim, ništa neće biti u redu ukoliko se ta populacija značajnije ne uključi u dijalog. Čini mi se da Evropska unija i Amerika zbog cajtnota u koju su upali hoće da zavrtanjem ruku na brzinu dođu do nekog rješenja koje će se vrlo brzo se pokazati oskudnim.

Omer Karabeg: Međunarodni posrednici insistiraju na tome da se postigne kompomis. Da li kompromis znači i da se prihvate i neki od Dodikovih ultimativnih zahtjeva?

Neven Anđelić: To je izgleda realnost trenutne politike na prostorima Bosne i Hercegovine gdje ne postoji politička snaga koja je dovoljno dominantna da može da prevagne. Ne možemo tražiti pravdu i moralnost u međunarodnom sistemu. Riječ je o realpolitici koja je odraz globalne geopolitike.

U Bosni i Hercegovini se ukrštaju interesi velikih sila, pa etničke vođe traže sile koje će ih podržati. Bjelosvjetski sukobi preslikavaju se na Bosnu i Hercegovinu, a obični ljudi postaju kolateralna šteta. Moglo bi doći do neke vrste kompromisa, ali on neće biti pravedan.

Sumnjam da bi rješenja, kreirana na taj način, mogla izdržati provjeru pred pred pravosudnim organima. Moglo bi se desiti da ovoga puta neka druga skupina ljudi, koja se osjeti obespravljenom, pokrene proces protiv svoje države pred Evorpskim sudim za ljudska prava.

Asim Mujkić: Vjerovatno stvari idu u tom pravcu da sve tri strane budu podjednako nezadovoljne onim što će uslijediti kao neko privremeno rješenje. Ali to zaista neće biti rješenje. Vrlo brzo ćemo imati nove tužbe na Evopskom sudu za ljudska prava.

Skandalozno je da od 2009. do danas nije provedena presuda u slučaju Sejdić – Finci. Svih tih godina održava se jedan užasan, diskriminatorskii – pa čak u nekim elementima antisemitski i antiromski, dakle rasistički poredak – a sada sve to treba biti gurnuto u stranu da bi se udovoljilo zahtjevima ovog ili onog etničkog lidera. To je građenje kuće bez temelja.

Ne možemo u Bosni i Hercegovini nuditi rješenja kojih nema u Evropi. A bojim se da još od Carrington- Cutileirovog plana ide u tom smjeru. To pokazuje kako se gleda na ovaj relativno nevažni dio Evrope – ovima priprijeti, ove nagradi. Uporno nas guraju na ad hoc male kompromise i rješenja koja će dovesti do neke nove krize.

Umjesto da se na kvalitetan način nađe balans između individualnih i kolektivnih prava ne samo dominantnih etničkih grupa nego i drugih gupacija, idemo prema nečemu što će opet i od strane Venecijanske komisije i od strane Evropskog suda za ljudska prava biti pokazano kao diskriminatorno, kao ograničeno, nešto čega ćemo se stidjeti.

Trgovanje s Dodikom?

Omer Karabeg: Prema izjavi Željka Komšića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik pokušava da trguje s međunarodnim posrednicima, pa recimo, kaže – smanjite Oružane snage Bosne i Hercegovine na polovinu, pa ću odustati od formiranja Vojske Republike Srpske. Da li mislite da postoji ta vrsta trgovine?

Neven Anđelić: Pokušaj sigurno postoji. Jedino država ima pravo na upotrebu sile. Ukoliko postoje dvije vojske na jednoj teritoriji, ta država više ne postoji. Jugoslavija je prestala da postoji kada su federalna armija i policija Republike Hrvatske došle u oružani sukob. Obje su bile legalne i to je, po mom sudu, bio momenat prestanka postojanja jugoslavenske države.

Dakle, da bi se spriječila mogućnost da dođe do rasprave o postojanju ili nepostojanju Bosne i Hercegovine, mora postojati jedinstvena vojska. Mislim da je gospodin Dodik uvidio da neće moći da formira vojsku Republike Srpske, pa sada u pregovorima pokušava da postigne što je moguće više. Zahtjev za povratak na neki izvorni Dejton je politički moguć.

Međutim, pravno gledajući to se ne može jednostrano izvesti. To se može izvesti jedino kroz institucije sistema, kroz Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine uz saglasnost svih aktera i uz dvotrećinsku većinu. Znači, ti bi se zahtjevi morali dobro ublažiti da bi bili prihvatljivi ostalim akterima u Bosni i Hercegovini.

Međutim, ovdje se tvrdoglavo ide sa nekim bombastičnim izjavama zbog kojih se stvara kriza, a u krizi profitiraju vladajuće stranke. Pošto su u Bosni i Hercegovini svake dvije godine izbori, imamo permanentno stanje krize koje doprinosi opstanku na vlasti nacionalnih stranaka. I to je oprobani recept koji se koristi već četvrt stoljeća.

Asim Mujkić: Nekoliko posljednjih godina situacija ide u prilog kalkulacijama Milorada Dodika. To je prije svega porast identitetskih politika krajnje desnice širom Evrope.

Sjetimo se samo skandala vezanih za takozvane non papere. Postoji poveznica između onoga što radi i zastupa Milorad Dodik i onoga što radi takozvana crna internacionala – od slovenačkog premijera Janše do Orbana, Nedavno je Orban sletio u Banjaluku i bio Dodikov gost. S druge stane, u Hrvatskoj imamo socijaldemokratskog predsjednika koji razvija desničarsku priču. Sve to daje krila ljudima poput Dodika.

Pritisak

Omer Karabeg: Međunarodni predstavnici kažu da su neutralni, ali da li oni ipak vrše pritisak da se prihvate određena rješenja?

Neven Aanđelić: Smatram da nisu neutralni. Hrvatska je članica Evropske unije. Mnogi članovi HDZ-a Bosne i Hercegovine malo su u institucijama Bosne i Hercegovine, a malo u institucijama Hrvatske. Želje i stremljenja HDZ-a Bosne i Hercegovine u Evropskom parlamentu interpretiraju predstavnici Hrvatske.

Dominantna grupacija u Evropskom parlamentu je Evropska narodna partija čija je članica Hrvatska demokratska zajednica. Hrvatski predstavnici u Evropskoj uniji tumače na koji način treba riješiti krizu u Bosni i Hercegovini što ima utjecaja na stavove predstavnika Evropske unije koji dolaze na pregovore u Bosnu i Hercegovinu. Samim tim oni nisu neutralni.

Što se Amerikanaca tiče, oni žele da postignu nešto pozitivno, da pokažu povratak na svjetsku scenu nakon četiri godine samoizolacije tokom administracije Donalda Trumpa. Mnogi ljudi u trenutnoj administraciji u Washingtonu, koji su sada angažirani oko Bosne i Hercegovine, počeli su ili napravili svoje karijere tokom devedesetih godina kada su doprinijeli usvajanju Daytonskog sporazuma koji oni još uvijek vide kao veliki uspjeh. Jeste uspjeh, okončan je tragičan rat, međutim od tada oni uglavnom nisu bili u Bijeloj kući. Ja se bojim da sada ne ponude neka nova rješenja koja su bazirana na krivim premisama.

Asim Mujkić: Međunarodni predstavnici sigurno vrše pritisak. I to se vidi. Usudio bih se reći da je posljednja dva mjeseca bilo više dolazaka i izjava nego u posljednjih desetak godina. Vidljiva je opredjeljenosti aktera koji su važni za Bosnu i Hercegovinu, a to su Sjedinjene Američke državae i Evropska unija.

Kola su nam krenula nizbrdo kada su se povukla ta dva aktera svaki iz svojih razloga – SAD zbog Trumpa i angažmana u Avganistanu i Iraku, a Evropska unija zbog svojih unutrašnjih slabosti. Tada je cjelokupni prostor Zapadnog Balkana ostao na vjetrometini izložen uticajima nekih drugih sila što je bio poticaj da retrogradne, nacionalističke politike ponovno uzmu maha. To je rezultiralo, rekao bih, i scenografijom koja nas podsjeća na devedesete. Na vlast su došle garniture čiji su mnogi pripadnici bili dio Miloševićevog režima.

Bio je to strašan comeback i normalno je da su se pojavili problemi koji su bili prisutni devedesetih godina. Ono što me raduje je konsolidacija angažiranja SAD i Evropske unije u Bosni i Hercegovini, a ono čega se bojim je da to ne bude “olako obećana brzina”, pa da se u toj brzini ne donesu neka rješenja od kojih će nas vrlo brzo zaboljeti glava

Kažnjena multietničnost

Omer Karabeg: Šta ako dijalog ne uspije, ako svaka strana tvrdo ostane na svojim stavovima. Da li će onda Visoki predstavnik da nametne rješenja, pa će uslijediti sankcije onima koji ne prihvate ta rješenja?

Neven Anđelić: Uprkos ovoj velikoj krizi i nedostatku volje za nalaženjem kompromisa država i dalje funkcioniše. Situcija je drukčija nego devedestih. Tada su vladajuće političke partije sugerisale svojim aktivistima da se useljavaju u tuđe kuće i stanove, da nelegalno grade na državnoj zemlji da bi se to kasnije legalizirato. Ni firme, ni privatnici nisu plaćali porez, ljudi se preko noći postajali milioneri.

To danas nije slučaj. Većina državnih institucija funkcioniše tako da će – bez obzira na nedostatak volje i kapaciteta za kompromisom – država nastaviti da funkcioniše, mada će se i dalje ići ka ekonomskom, socijalnom i političkom sunovartu. U slučaju negativnog ishoda ove runde razgovora, predstavnici Zapada će se vjerovatno vratiti sa nekom konkretnom ponudom trojici lidera. Problem je što to rješenje ne samo da neće biti demokratsko nego neće biti ni dugoročno održivo ukoliko je postignuto pregovorima između zapadnih predstavnika i trojice lidera.

Da bi se došlo do pravog rješenja – moraće će biti uključen širi krug ljudi. Ako je problem u nedovoljnom predstavljanju najmalobrojnije etnije, trebaće da se traže neki drugi načini ako smatraju da postoji nelegitimnost njihovog predstavljanja. Ali niko ne govori o nižim nivoima.

Imali smo slučajeve u Goraždu gdje se Bošnjaci samodeklarišu kao Hrvati da bi bili izabrani u lokalne organe uprave. HDZ se tome nikada nije usprotivio. U glavama etničkih vođa teritorija je već podijeljena. A to je nešto što podriva Bosnu i Hercegovinu i što joj može nanijeti dugoročne štete.

Asim Mujkić: Vjerovatno će doći do nekog nametanja rješenja. Međutim, kada su u pitanju trajna rješena, fokusiranje samo na problem Bosne i Hercegovine donijeće sama polovične rezultate. Zašto? Cijeli ovaj prostor, barem kad je riječ o bivšem srpsko-hrvatskom govornom području, jako je povezan.

Mislim da se polako uviđa da rješenje za Bosnu i Hercegovinu podrazumijeva jedno šire rješenje za region. Nije problem samo Bosna i Hercegovina. Problem su sve države sa fragilnom multietničkom demokratijom, a to su pored Bosne i Hercegovine i Crna Gora, Sjeverna Makedonija, donekle i Kosovo ako imamo u vidu sjeverni dio Kosova. Mislim da će Zapad morati odlučnije da djeluje na tom prostoru. A djelovaće najefikasnije ako se drži onih vrijednosti na kojima i sam počiva.

Potrebno je da se te zemlje zaštite, a ne da budu kažnjene što su multietničke što ih u sadašnjoj konstelaciji odnosa na Zapadnom Balkanu čini ranjivim. Zato bi Zapad – umjesto da izlazi u susret onima koji prijete i koji lupaju šakom o sto – trebao da podrži one snage koje su opredijeljene da čuvaju krhke, ali bogate multietničke konstitucije.

To je nešto što treba zaštiti a ne one koji zagovaraju etnički čiste teritorije. Jer izvor problema su uvijek čisti etnički prostori, čekanje u zasjedi da se stvore okolnosti za ostvarenje tog cilja. Treba stati u zaštitu onoga što, usudio bih se reći, predstavlja budućnost Evrope, a to su pluralizam i heterogenost.

Omer Karabeg: U zaključku, da li će se kriza u Bosni i Hercegovini riješiti dialogom?

Neven Andejelić: Moraće. Hoće. Optimista sam da će se naći rješenje, ali nisam optimista što se tiče kvalitete tog rješenja.

Asim Mujkić: Mak Dizdar kaže da je Bosni suđeno da se bori za pravdu, a da pravdu nikad ne dočeka. Biće dijaloga, ali bojim se da će opet biti nepravednih rješenja koja će za još koju deceniju određivati naše živote.