Tvrdi da se presude iz Strasbourga ne tiču Ustava BiH, već pojedinačnih prava

Predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine Božo Ljubić uputio je predstavnicima međunarodne zajednice pismo u kojem analizira političku i institucionalnu krizu od Dejtona do danas.

Ljubić je pismo, između ostalih, uputio i državnom sekretaru SAD-a Antonyju Blinkenu, kao i drugim zvaničnicima, uključujući Matthewa Palmera, Josepa Borrella, Christiana Schmidta, Johanna Sattlera, ali i ambasadorima zemalja Evropske unije.

U obimnoj analizi Ljubić je naveo kako se stvari u BiH često posmatraju samo iz perspektive sarajevske javnosti, pri čemu se stiče dojam kako su stvari u BiH jednostavne.

Ljubić se ponovo osvrnuo na izbor člana Predsjedništva BiH te je naveo kako je izbornim inžinjeringom uzurpirano mjesto člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, u čemu su ulogu odigrali predstavnici međunarodne zajednice u BiH, prije svega Valentinin Inzko i voditelj misije OESS-a Robert Berry.

Prema Ljubićevom viđenju stvari, ovakvi potezi su doveli i do nastojanja RS da zahtijeva vraćanje nadležnosti koje su, kako se navodi, imali u okviru “izvornog” Dejtonskog sporazuma.

“Posljedica agende ‘jačanja države’ je da se ona u praksi pretvorila u jačanje ‘unitarističke probosanske/probošnjačke’ političke agende, koja je državu i njene institucije počela sve više doživljavati kao sredstvo za ostvarenje svojih partikularnih političkih interesa i ciljeva.

Time je narušen balans institucionalne i političke moći između tri konstitutivna naroda, koji je filigranskom preciznošću bio uspostavljen kroz temeljna načela i modele Dejtona”, naveo je Ljubić.

Tokom analize, Ljubić je poručio kako jedino hrvatska politika u BiH nema potencijal za dominaciju te da se ona zalaže za tzv. “srednji put”, što su prema Ljubiću federalistički modeli uređenja države.

“Prva faza bošnjačkog unitarizma je dekonstituiranje Hrvata i pretvaranje FBiH u bošnjački entitet, a druga ukidanje RS-a i pretvaranje BiH u unitariziranu i centraliziranu državu. Prva faza srpskog separatizma je jačanje RS-a i svođenje BiH na konfederaciju dva entiteta, a druga osamostaljenje i otcjepljenje RS-a”, ističe on.

Također, naveo je kako Bosna i Hercegovina kao nestabilna država može biti funkcionalna jedino kao višenacionalna federacija uređena na principu Belgije, Švicarske ili Kanade.

U pismu se Ljubić vraća i na ZAVNOBIH, gdje ističe kako je “konstitutivnost temeljnih naroda” utemeljena još na prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a, iako se ovaj pojam u suštini nigdje i ne spominje u ovoj rezoluciji.

“Konstitutivnost njenih temeljnih naroda, uspostavljena na zasjedanju ZAVNOBiH-a, potvrđena je i u DMS-u u preambuli aneksa IV – Ustava BiH, gdje jasno stoji: ‘Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine’”, pojašnjava Ljubić.

Na kraju analize Ljubić se osvrnuo i na presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju BiH te je poručio da, iako su sve odluke mjerodavne, provedba odluke u predmetu “Ljubić” predstavlja fundamentalni značaj za BiH.

“Konstitutivnost naroda i njihovo legitimno predstavljanje na svim administrativno-političkim nivoima ustavno-pravni je i izborni okvir unutar kojeg je moguće građanima koji nisu pripadnici nijednog od tri konstitutivna naroda, takozvani ‘ostali’, osigurati pravo da biraju i budu birani u sva tijela zakonodavne i izvršne vlasti, kako na nivou države tako i na nivou entiteta, kantona, gradova i općina.

Pri tome je korisno znati činjenicu da pripadnici tri konstitutivna naroda, prema popisu stanovništva iz 2013. godine, zajedno čine 96,3 posto ukupnog stanovništva BiH, pripadnici 17 nacionalnih manjina i ostalih etničkih skupina 2,93 posto, a građana BiH koji se nisu izjasnili o svojoj nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti ima samo 0,77 posto”, smatra Ljubić.

Također, ono što izaziva određenu konfuziju u analizi jeste i činjenica da Ljubić tvrdi da se presude suda u Strazburu, prije svega u slučaju “Sejdić-Finci” ne tiču Ustava BiH te da se to odnosi samo na pojedinačna prava.

“To je stvar BiH i njenog zakonodavstva. Dakle, presude Evropskog suda ne tiču se Ustava BiH kao takvog, niti njegovih temeljnih načela, nego sasvim konkretnih prava pojedinih (grupa) građana BiH na koje se presude odnose.

Niti je Ustav BiH kao takav bio predmet tužbi, niti su predmet tužbi bila njegova temeljna načela, jer, naprosto, Evropski sud za ljudska prava nije nadležan o tome donositi odluke.

Meritum nijedne odluke nije da treba ukinuti ili derogirati načelo konstitutivnosti tri naroda. To nijedan tužitelj nije tražio, niti ESLJP ima ovlast o tome donositi odluke. ESLJP ima samo pravo tražiti da se Ustav BiH uskladi s njegovim presudama, odnosno da se mjerodavne presude ESLJP provedu kroz zakonodavni sistem i izborni proces.

Ni više ni manje od toga. Kako provesti te presude, nije u nadležnosti ESLJP, nego PS BiH i entitetskih parlamenata”, naveo je Božo Ljubić.

On je naglasio kako Protokol 12 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, na osnovu kojeg su donesene presude za BiH, nije potpisalo 9 zemalja članica Vijeća Evrope, 18 je potpisalo bez ratifikacije, a da ga je potpisalo i ratificiralo njih 20, uključujući i BiH.

“Pored navedenog, korisno je znati da je presuda u predmetu ‘Sejdić-Finci’ iz 2009. godine prva presuda ESLJP po Protokolu broj 12 te da se i sve druge spomenute presude koje se tiču BiH pozivaju i temelje na Protokolu broj 12 donesenom 2000. godine.

Protokolu čije standarde o zabrani diskriminacije na svojoj teritoriji nisu spremne primijeniti mnoge razvijene i stabilne demokracije, među ostalim i vodeće članice Vijeća Evrope i EU, dok se njihova puna i bespogovorna primjena zahtjeva od BiH – zemlje s izrazito slabom demokratskom tradicijom, koja je tek prije tri desetljeća izašla iz komunističkog totalitarizma i odmah potom prošla kroz krvavi i razorni međunacionalni rat, zbog čijih je posljedica još uvijek nestabilna država i podijeljeno, tranzicijsko i postkonfliktno društvo”, objašnjava Ljubić.