Redakcija
Tekstopisac Marina Tucaković preminula je 19. septembra, a 40 dana nakon njene smrti, njen sin Milan Laća Radulović progovorio je o njenim posljednjim danima i nepoznatim detaljima iz njihovog života.
– Mojoj majci se stanje naglo pogoršalo. Nije imala simptome kovida, ali je mjesecima bila u lošem stanju, maltene se gasila. Desila se progresija bolesti i ništa više nije moglo da se uradi. Svi mi oko nje, moj otac, medicinska sestra i ja, osjećali smo da je prosto blizu kraj. Njeno fizičko stanje, način na koji se ona borila, posljednjih mjesec dva je posustala. Kilaža je naglo opala, više nije imala fizičke snage koliko duhovne. Posljednjih mjesec dana je htjela da ide u kafanu i htjela je da se druži sa ljudima i tako provede posljednje dane. Dobila je kovid i naglo joj je pozlilo. Zvao sam hitnu pomoć, nisam mogao da ih dobijem, prebacivali su me u različite službe, to je bilo u trenutku kada se dešava cijeli haos u vezi sa koronom. Hitno je onda prebačena u bolnicu, sa respiratora na respirator, ne znam koliko je dana to trajalo. To su bile neprospavane noći. Sa majkom nisam mogao da komuniciram, tati je bilo loše, meni je bilo loše – u cijeloj toj agoniji trpio je moj organizam i moje emotivno stanje, ali i intelekt – počeo je Laća svoju ispovijest.
On je priznao da je bio spreman na najgore, ali je do kraja vjerovao da će se desiti čudo.
“Ja sam bio spreman za najgore. Izgledi nisu bili dobri. Bio sam svjestan toga da je Marina posustala u toj borbi. Ne postoji način na koji možeš da se izboriš za dalji život” , rekao je on u intervjuu za Novu.
Nakon što je sinu Marine Tucaković javljeno da je ona preminula, ocu nije mogao lično da saopšti jer je bio pozitivan na kovid, te mu je javio putem telefona. Takođe, zbog cijele situacije sa korona virusom, sahrana je bila pomjerena za 10 dana, kako bi Laćin otac ozdravio i mogao da prisustvuje.
Sjećajući se dana kada je Marina ležana na onkologiji, Milan je otkrio da je njen humor bio glavna linije odbrane.
– Uglavnom pamtim lijepe stvari, čak i taj proces izlječenja. Sjećam se naše komunikacije fiksnim telefonom, kada sam bio na klinici i liječio se od h.roina. Kada bih se sjećao ružnih stvari, samo bih gajio neki bijes, a onda bih krivio ljude, a to nema smisla kada se baviš kreativnim poslom. Pamtim sve – od malih šala i nekih situacija punih humora. Dok je ležala na onkologiji njoj je humor bio glavna linija odbrane. Sve, čak i najgore vijesti, prihvatala je realno. Humor nikada nije gubila, to nas je branilo od tuge – rekao je Radulović.
– Moje liječenje je bilo proces. Vuklo se to dosta dugo, bio zavistan od h.roina nekoliko godina. U jednom trenutku moje liječenje nije bilo moguće u kućnim uslovima. Bez mame i tate, ali i bez svog psihijatra nikada ne bih mogao da se izliječim. Psihijatar je predložio kliničko liječenje i izolaciju. To je bilo nekih petnaestak dana u privatnoj klinici. To je bio „stani – pani“ momenat. Svi su bili uplašeni za mene. Bio je trenutak, ili ćeš lijevo ili desno. Znali smo da ako ne budem imao snage, mogu lako da odem do tačke bez povratka. Ali, uz Marininu podršku i svoju spremnost da se liječim, uspio sam. Trajalo je mjesec dana dok nisam zaista otišao na kliniku, a onda kada sam otišao, izliječio sam se. Kada sam izašao iz klinike, izgrlili smo se. Jedino smo se u tom periodu čuli preko fiksnog telefona, pošto posjete nisu bile dozvoljene. Smiješ samo sa dvije osobe da pričaš, ja sam izabrao mamu i jednog druga. Ona mi je užasno falila, da vidim njen lik. Fizički mi je falila. Nije ništa rekla kada me je vidjela, prvo je me zagrlila i izljubila. Ali, bila i je srećna.
ekskluziva.ba
