in

Enes Kišević za Bljesak.info: Smjenjuju se epohe, ali poezija nema svoje zamjene, ni rok trajanja / Bljesak.info

Slatka-Tajna.Eu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Asja Kišević / Enes Kišević – umjetnik koji je obilježio jednu epohu

Postoji jedan broj ljudi bez kojih ovaj svijet ne bi bio zaokružen, ostao bi nedorečen bez njih.

Takvi su ljudi kao rijetki dijamanti – mogu godinama ostati skriveni, ali kad jednom zasjaju, onda za njima ostane trajni zvjezdani trag.

Jedan od umjetnika koji su se imali rašta i roditi bez dvojbe je Enes Kišević, pjesnik, glumac, umjetnik po rođenju i uvjerenju, ali rekao bih i kroničar zanimljivih vremena.  

Intervju s ljudima koje ne treba posebno predstavljati je samo naoko jednostavan ‘proces’, jer – kako odabrati deset pitanja od tisuću onih koja bi ‘pitac’ želio postaviti?! I kako biti siguran da nekih drugih deset ne bi bio bolji odabir?

Ipak, jasno je da u razgovoru s ljudima kao što je gospodin Kišević, pitanja igraju sporednu ulogu…

Bljesak.info: Pjesnički i glumački dar u jednoj osobi praktično je savršena kombinacija. Znamo li pak i za Vaše vrhunsko recitatorsko umijeće, vjerojatno nisam prvi koji Vas pita čemu se ponajviše posvećujete i kako sve usklađujete?

KIŠEVIĆ: Pjesnik u meni, kod tolikog beskraja, živi u svom svijetu, u svojoj samici. Danima i noćima povučen. Onda dođe po njega glumac pa ga izvede među ljude da svoj dah ne troši samo na pisanje već da malo i s ljudima zajedno diše. Ni pjesnik, ni glumac nisu sebi sami dovoljni pa ni poezija, ma koliko velika bila njezina ljepota, ne može sama sebi biti sunce.

Pisanje jest velika radost, ali je još veća radost, to napisano dijeliti s drugima. Samo se u takvim trenucima osjećam ispunjen, usklađen sa svojim srcem. Moje srce nije posvećeno samo mom životu. Za ovakve slučajeve, čije je srce puno pametnije od njih, moji bi Ključani rekli: “Smako se. Nije sav svoj.”

Nitko se na ovaj svijet ne rađa, a da nije nečim nadaren. Dar dobiven rođenjem besmrtno je sjeme u nama. Neki ga rano prepoznaju i njeguju ga, drugi i ostare, a da ga nikada ne otkriju. Pjesnički i glumački dar jesu veliki poklon, ali i velika odgovornost. Ne smijem se olako odnositi prema njima.

Bljesak.info: Nekoliko generacija u bivšoj državi prepoznavalo Vas je po pjesmi “I ništa te kao ne boli“. Koliko je ona opredijelila Vašu karijeru i je li eventualno ponekad i ‘zasmetala’ na putu, jer mi koji pišemo nismo najsretniji ako nas ‘svedu’ na jedno djelo?

KIŠEVIĆ: Pjesma I ništa te kao ne boli nažalost i danas je aktualna, no ona me nije opredijelila u pisanju, niti me je “zasmetala” na mojem putu. Često mi na ulici prilaze prolaznici citirajući mi poneki stih. Svatko od njih, u mojoj poeziji, ima svoju pjesmu. Nekima je to pjesma Oporuka, drugima Lampa u prozoru, nekima MRŽNJ, U Budimpešti… U Bruxellesu je pjesma Pripadnost proglašena himnom manjina, u Austriji citiraju pjesmu Ima ljudi.

Kada mi je knjiga poezije izašla na perzijskom jeziku u prepjevu Ebtehaja Navaeya, čitatelji su me, prepoznavši se u pjesmama poput I ništa te kao ne boli, Slobodan od smrti, Nasljeđe, Pred sobom, Havino preklinjanje, koje ih podsjećaju na njihove pjesnike, nazvali E. K. Širazi.  Dvije Bergmanove glumice, Norvežanka Henny Moan i Šveđanka Bibi Andresson često su govorile Havino preklinjanje.

Video: Enes Kišević pjesma – MRŽNJ HD

Međunarodnom sudu za ratne zločine, jedan je Haški zatvorenik na njihovo pitanje: Što se to kod vas, na području bivše Jugoslavije, dogodilo? – umjesto odgovora uzvratio stihovima moje davno napisane pjesme Vrijeme odstupa. Prevoditeljica je lomila jezik prevodeći dugačku pjesmu, no ono najbolje što se na sudu dogodilo jest da je zatvorenik oslobođen kazne. Na takvu presudu nije imala utjecaja pjesma, već osuđenikova nevinost. Svim takvim nedužnim ljudima napisao sam pjesmu:

Pred sobom

Lako je pred svijetom biti kriv,
ako si u sebi čist.
Sve podnijeti čovjek će živ.
No teško je pred svijetom biti čist,
a sam pred sobom stajati kriv.

Bljesak.info: U pjesmi “Profesor povijesti” jezgrovito opisujete ljudsko zlo. Nažalost, iako su nas u djetinjstvu uvjeravali da se to neće ponoviti, zlo nas je ponovno snašlo devedesetih. Može li se ljudsko zlo ikada iskorijeniti i kako se s time nositi?

KIŠEVIĆ: Zlo se može iskorijeniti samo ako svaki čovjek u sebi i u svojoj kući iskorijeni mržnju, iskorijeni sebičnosti, zavist, ego, podmukle primisli… Oni koji ratovima pokušavaju iskorijeniti zlo, samo još veće zlo zemljom siju. Zato ću Vam na ovo pitanje odgovoriti pjesmom Molitva ljepoti koju sam posvetio Sanji Panfilov:

O neznani cvijete,
slobodo bez žrtve,
što mirisom budiš
i žive i mrtve;

i što ne hajući
jel te netko vidi,
svakoga proljeća
sam cvjetaš na hridi.

Kod tolikog neba
živiš u svom svijetu.
O ljepoto, draga
i tami i svjetlu

što bez srama gledaš
i prošlost i danas
(i već sad se smiješiš
svom budućem plodu);

molitvom te ovom
tihom molim za nas:

Da nam riječi prije
nego su rođene
ljepotom tvog bitka
budu ispunjene.

Ne boj me se, ne boj
cvijete bezimeni.
Isti život dršće
u tebi i meni.

Nije s nama lako
Bogu biti Bog.
Ni čovjeku čovjek
bez korijena tvog.

Video: Enes Kišević – I ništa te kao ne boli

Bljesak.info: U jednom Vašem intervjuu pronašao sam sjajnu misao upućenu mladoj osobi – ‘kad dobro ostariš i ti ćeš biti mlad’. Što biste inače mogli poručiti mladim ljudima danas, napose mladim umjetnicima?

KIŠEVIĆ: Sve što sebi želim, poželio bih i mladim ljudima: život pun volje i energije, bez bolova. Neka vjeruju sebi, Čitaju i dobre i loše knjige, ali neka se vraćaju samo onim knjigama koje im taže um i život čine lakšim. Neka pjesnici čitaju druge pjesnike; glumci gledaju druge glumce; vinari neka malo piju vino i drugih vinara. Nismo došli na ovaj svijet krasti bogu dane već smo došli živjeti jednom zauvijek, bez obzira koliko godina doživjeli na zemlji.

Mladim ljudima želim da budu dobri prema svome tijelu. Nije ljudsko tijelo toliko grešno koliko ga pojedinci ustima svojim kaljaju. Pitajte svoju dušu što ona misli o tijelu. Što je ona u njemu našla da bez tijela ne može živjeti. Dok nam tijelo funkcionira, mi smo sretni ljudi, ali ako nas muči npr. probava ili glavobolja, sve su naše misli posvećene samo tom dijelu tijela. Pjesnik zaboravlja na poeziju, znanstvenik na znanost, ribar na more.

A iznad svega mladim ljudima želim da se ugledaju na moga punca koji u svojoj 87. godini još uvijek može potrčati, popeti se na vrh jabuke i ubrane jabuke jesti svojim zubima.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku







Bljesak.info: Rado se sjećam vremena, a vjerujem i mnogi drugi, kad se poezija masovno slušala, snimala na ploče i kazete. Pored Vas tu su bili i Rale Damjanović koji je neponovljivo govorio Mostarske kiše Pere Zupca, Rade Šerbedžija (Ne daj se, Ines), Arsen Dedić i da ne nabrajam. Je li tome prošao rok trajanja, a poezija danas živi na drugačiji način?

KIŠEVIĆ: Svaki je naraštaj zrcalo svome vremenu, pa i mi ovdje spomenuti u Vašem pitanju, bili smo i ostali zrcalo jedni drugima. Premda je i tada Arsen pjevao “kulture neće biti” ipak se do kulture držalo. Bilo je više zanosa, više nasmijanih lica, više zaposlenih. Pjesničke večeri bile su pune. Doduše i sad su moje pjesničke večeri pune, a najviše me vesele  djevojke i mladići koji stoje sa strane.

Kada je riječ o vremenima, sam sebe često propitkujem: je li početak ljudskog pamćenja i početak trajanja vremena? Gdje je vrijeme koje se dogodilo prije našeg pamćenja? Postoji li uopće takvo vrijeme? Potom sam sebi odgovaram: Vrijeme je uvijek svagdašnje. Ono je jedno i neodvojivo od sebe. Samo što svako vrijeme, kada je u pitanju napredak ljudske misli, ima svoje plime i svoje oseke. Smjenjuju se epohe, mijenjaju se mediji, načini prenošenja, načini komunikacije, ali poezija nema svoje zamjene, ni rok trajanja.

Što može zamijeniti ljubav? Dodir? Nježnost? Ljudsku riječ? Da je vrijeme uvijek svagdašnje i da je poezija nezamjenjiva posvjedočit ću primjerom nepoznatog pjesnika koji je živio 1500 godina prije naše ere. Rukopis je nađen u Egiptu. Svima zaljubljenima na svijetu isti sjaj svijetli u očima. Nepoznati pjesnik učinio je da sjaj ovo dvoje zaljubljenih zauvijek svijetli u njegovim stihovima:

Pjesma bez riječi –
trag usana i daha
na našim tijelima.

Bljesak.info: Svojim ste bićem vezani za Bosansku krajinu, ali živeći u Zagrebu i profesionalno radeći na prostoru čitave bivše Jugoslavije, jeste li raspadom te zajednice u neku ruku izgubili dio životnog i umjetničkog prostora?

KIŠEVIĆ: Istina je da sam, raspadom bivše države, izgubio dio životnog i umjetničkog prostora, ali za svoje prijatelje ne mogu reći da su “bivši prijatelji”. Još nisam čuo nikoga koji govori “bivša svjetlost” ili “sadašnja svjetlost”. Nego, mene je sasjekla ova Vaša riječ raspad. Dugo je nisam čuo, a dišem je zajedno s Vama. Pamtim jednog starog Ključanina koji bi svakome tko ga upita: “Kako si?” – odgovarao: “Ne znam. Ništa ne radim, a nemam vremena. Raspadam se.”

Riječ raspad, u Vašem pitanju asocira me na raspad monarhija, raspad država, raspad vlasti, no čovjek koji ima imalo soli u glavi, ne smije dopustiti da mu se i vlast nad razumom raspadne.

Video: Sunce, vjetar i ti – Enes Kišević (govori Zrinko Kapetanić)

Bljesak.info: Sjetih se Vaših stihova ‘Vani su padali pijanci/umjesto snijega./Bio je siječanj, ili januar,/ne sjećam se više’ kojima počinje rekao bih sjajna ljubavna pjesma (‘Pa to je krasno’). U kakvoj su korelaciji ljudi s ljubavlju u ova surova današnja vremena?

KIŠEVIĆ: Zaljubljeni ne vide da je vrijeme surovo, niti vide u kakvom sistemu žive, nije im važno tko vlada državom, niti tko je predsjednik vlade – oni samo jedno drugo vide. Njima su svi ljudi na svijetu lijepi. Pjesma Pa to je krasno pjesma je mojih mladenačkih dana. Radi toga je zaljubljeni i danas vole, premda su čak i njihovi roditelji mlađi od pjesme i njezina nastanka.

Bljesak.info: Povijest dokazuje da svaka epoha iznjedri neke nove umjetnike. Kad je u pitanju suvremeno pjesništvo, daje li Vam ono nadu da će ovaj svijet ipak biti spašen, da se neće strovaliti nakon ove lude vožnje nizbrdicom?

KIŠEVIĆ: Suvremeno pjesništvo ako nije svevremeno, prolazno je. Čak ga i cipele, koje su još jučer bile u modi, mogu nadživjeti. Novo pjesništvo, čiji stihovi imaju snagu i funkciju srca, ulijevaju mi nadu u ljepotu svijeta. Evo, Dostojevski mi suflira: Ljepota će spasiti svijet.

Zlo se, nažalost, ničemu ne nada, ali dobro se uvijek dobrome nada. Svako vrijeme ima svoje plime i svoje oseke. Kada bih počeo nabrajati nove umjetnike, koje sam upoznao, ispunio bih njihovim imenima cijelu ovu stranicu. Takvi umjetnici tihi i nevidljivi, još za života, prolaze svijetom, ali iza sebe vidljiva djela na zemlji ostavljaju. Oni čine onu “plimu vremena” o kojoj govorim. Da je vrijeme uvijek svagdašnje svjedoči nam mladi pjesnik i fizičar Marko Grba svojom pjesmom:

Oni pamte pedeset tisućljeća

Oni pamte pedeset tisućljeća
Kažu da su došli od mora
U vrijeme koje zovu Doba sanjanja,
I da ih je na svijet donijela Pramajka,
I da su im zemlja i nebo i sva bića srodnici.
Oni, kojih se lica tako razlikuju od naših,
Čija je put mnogo tamnija;
Oni ne žive u visokim tornjevima
I ne broje zrnca pijeska
Kojima bi se mogao ispuniti svemir:
Oni, koje smo do jučer držali nevrijednima,
Manjima od ljudi,
Čuvaju sjećanje na davna zbivanja
Otprije pedeset tisućljeća.

Bljesak.info: U kontekstu svega dosad rečenog nekako se pred kraj razgovora nameće i standardno pitanje o sudbini knjige, kao onog mirisnog kutka u kojem se duše odmaraju, s obzirom da smo sve više digitalizirani i automatizirani?

KIŠEVIĆ: Volio bih imati robota koji će mi bolje od Zlatka Crnkovića i Tonka Lonze govoriti Homera; raditi od jutra do mraka u vinogradu; piti sa mnom vino u znoju lica svoga; nazdravljati mi; preplitati jezikom i nogama. Volio bih, velim, takvog automatizirana imati prijatelja, koji će moliti boga da mu da ljudsku dušu pa da možemo zajedno razgovarati o svojim osjećajima, snovima, o svojoj ljubavi prema ženama, o njihovim dodirima.

A najviše bih volio kada bi taj robot umjesto mene pisao poeziju pa da se i ja malo sam od sebe odmorim.

Bljesak.info: I za sami kraj, otkrijte nam nešto o planovima. Poznato mi je da uskoro izlazi Vaša najnovija knjiga, što još pripremate?

KIŠEVIĆ: Moji bi Ključani rekli: “Želiš li nasmijati Boga, ispričaj mu svoje planove.”

Ne znam što bih Vam odgovorio. Puno toga pripremam, prepravljam. Nikako doći do točke. Stalno sam kod zareza, Kada će izaći te moje knjige – ne znam. Još mi je olovka u ruci. Nego, da Vas, na kraju ovog našeg razgovora nasmijem jednom anegdotom.

Sretnu se dva pjesnika – pjesnik B. i pjesnik H.
–    Pišeš li što? – pita H.
–    Ništa – veli B.
–    Šteta, šteta – zabrinuto će H.
–    A ti? – pita B.
–    Meni svakoga mjeseca izađe nova knjiga – pohvali se H.
–    Šteta, šteta – uzvrati B.

Video: Rade Šerbedžija – Pa to je krasno

Kratka biografija Enesa Kiševića

Enes Kišević pjesnik je i glumac rođen 1947. u Bosanskoj Krupi. Nakon gimnazije završene u Ključu dolazi u Zagreb, gdje 1971. diplomira glumu na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti.

Po završetku Akademije ostvaruje zapažene uloge u brojnim kazališnim predstavama, a sudjeluje i u mnogim filmovima, televizijskim serijama te radijskim i televizijskim emisijama.

Sve od objavljivanja prve zbirke poezije Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled (1974.) prepoznat je ne samo po uvjerljivom i nadahnutom govorenju poezije velikih svjetskih i domaćih autora nego i po interpretiranju vlastitih stihova.
Tridesetak knjiga koje su slijedile učinilo ga je jednim od najpoznatijih i najpopularnijih pjesnika u svakom dijelu bivše države, ali i izvan nje. U protekla četiri desetljeća Enes Kišević osvajao je brojne književne nagrade, a zbirke su mu prodavane u danas nedostižnim nakladama.

U svojoj bogatoj pjesničkoj karijeri surađivao je s najcjenjenijim slikarima i kompozitorima, a pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika te uvrštene u antologije.

Izbor iz bibliografije:

    * Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled (1976.),
    * Sve mirim te svijete (1976.),
    * I ništa te kao ne boli (1980.),
    * Mačak u trapericama (igra za djecu 1979.),
    * Na ogledalu lice umij (igra za djecu 1979.),
    * Due Pozzi Verdi (izbor pjesama na italijanskom 1987.),
    * Erosa sjeme (1986.),
    * Lampa u prozoru (1987.),
    * Sijeda djeca (1992.),
    * Snijeg u očima (1993.),
    * Havino preklinjanje (1995.),
    * Dever ćuprija (1996.),
    * Svjetlost je Tvoja sjena (2002.)
    * 101 vino od vina (2007.)
    * Voda je moja mati (2008.)
    * Zelene piramide (2008.)
    * Jutarnji mrak (2018.)
    * Sepide ke sar zad (سپیده که سر زد) (2018.) Zbirka pjesama u perzijskom prijevodu


Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

NEPREPOZNATLJIVA: Bojana Stamenov smršala 50 kilograma

Bihać: Oko 200 djece migranata pohađa redovnu nastavu, jezik najveća barijera