Protiv beskućništva obrazovanjem i ekonomijom, ne samo socijalom

– Ja uvijek govorim da se problemom siromaštva niti ciljem iskorjenjivanja beskućništva ne možemo boriti u sustavu socijalne skrbi. Nama su potrebne reforme u drugim sustavima – ja tu uvijek spominjem obrazovanje i zapošljavanje, kao i ekonomski sektor u cjelini, koji bi se tim problemom trebali baviti. Pitanje siromaštva i beskućništva je vrlo složeno, ono obuhvaća različite segmente života, kaže prof. Nino Žganec, bivši predsjednik Hrvatske mreže protiv siromaštva.

10. listopada obilježen je Svjetski dan beskućnika, koji je organiziran u sklopu 15. nacionalnog susreta o beskućništvu, a domaćini su bile udruga Ceraneo, udruga Sv. Jeronim, udruga Most, kao i Hrvatska mreže za beskućnike.

Ne zna se koliko ljudi boravi na ulici

– Mi smo po tko zna koji put progovorili o nekakvim brojkama, no nažalost još uvijek ne postoji jedinstveni stav vezano za broj ljudi koji borave na ulici. Naše procjene su da je dvije tisuće apsolutnih beskućnika – ljudi koji borave na javnim površinama, autobusnim kolodvorima i željezničkim stanicama, kaže Drago Lelas, predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike i ističe kako na razini države postoji 15 prihvatilišta ukupnog kapaciteta od 450 osoba.

– Jednostavnom matematikom dolazimo do brojke od 1500 ljudi koji ne mogu ostvariti pravo na smještaj. Kada bi se prihvatila ona široka verzija beskućništva, koju su prihvatile većina članica EU, tada bi broj ljudi koji se nalaze u beskućništvu i u riziku od beskućništva bio sigurno između 9 i 10 tisuća ljudi, dodaje.

Beskućnici većinom mladi ljudi koji traže zaposlenje

Lelas kaže kako su u Zagrebu beskućnici većinom mlađi ljudi koji traže nekakvu mogućnost zaposlenja, a Zagreb pruža i najveću lepezu različitih socijalnih usluga, dok su u primorskim gradovima to većinom ljudi srednje i starije životne dobi, koji su zbog različitih oboljenja i mentalnih poteškoća završili na ulici.

– Imamo svih dobnih skupina, od mladih koji izlaze iz alternativne skrbi pa sve do ljudi koji su navršili preko 65 godina života. Nažalost znamo da se u Hrvatskoj na domove za umirovljenike čeka mjesecima, a u nekim gradovima i godinama, kaže.

23 posto Hrvata siromašno je i socijalno isključeno

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Porazne statistike iz 2019. godine pokazuju kako preko 18 posto Hrvata živi u riziku od siromaštva, a njih 23 posto u stanju siromaštva i socijalne isključenosti.

Žganec i dodaje kako su kriteriji i uvjeti za definiranje siromaštva vrlo nisko postavljeni. Tako za pojedinca mjesečna granica od rizika od siromaštva iznosi 2.710 kuna – možemo zamisliti što se sa tim iznosom mjesečno može osigurati, ako uzmemo drastično povećanje svih životnih namirnica, troškova i režija.

– Istraživanja nekih sindikata u Hrvatskoj kažu kako bi dostojna plaća trebala biti oko 10. 400 kuna, a znamo da je prosječna plaća u Hrvatskoj oko 7.100 kuna, a preko 52 tisuće radnika prima minimalnu plaću koja iznosi 4.250 kuna. Dakle, situacija u Hrvatskoj je zaista vrlo loša, vidjet ćemo što će nam donijeti najnoviji podaci – svi očekuju da je pandemija uzrokovala velike probleme u tom smislu da dolazi do još većeg povećanja siromaštva. Samo na razini EU preko 118 milijuna ljudi živi na granici siromaštva, i tu Europa razvija različite strategije i platforme borbe protiv siromaštva, objašnjava Žganec i dodaje kako je bitno ulagati u mlade ljude i osigurati kvalitetnu mrežu podrške., te da puno sektora treba sudjelovati u tom procesu.

Ima ljudi bez osobnih dokumenata, nužna međuresorna suradnja

Žganec smatra kako se ova problematika dijelom može riješiti i kroz aktivne mjere zapošljavanja, s obzirom da je većina beskućnika u radnoj aktivnoj dobi. Krov nad glavom i mogućnost obavljanja osobne higijene samo su prvi korak u pomoći beskućnicima, no tu ima puno više.

– Ono što je jako važno su razne aktivnosti socijalnog uključivanja – u svim prihvatilištima i prenoćištima diljem Hrvatske provode se te aktivnosti. Vrlo je bitna međusektorska suradnja, jer njima je potrebno sve – to su ljudi koji većinom nemaju osobne dokumente i koji imaju različite zdravstvene probleme, tako da treba uključiti i zdravstveni sustav, sustav socijalne skrbi i pravosudni sustav. Jedino takvom jednom dobrom suradnjom mi možemo izvući čovjeka sa ulice, smatra Lelas.

Žganec dodaje kako je važno je da se povećaju socijalne naknade, kao i da se poveća kvaliteta socijalnih usluga. To je problem koji se ne tiče samo siromaštva, već i pitanja mentalnog zdravlja, opće prihvaćenosti u društvu i osjećaja vrijednosti čovjeka kao takvog. 

– Uporni smo, radit ćemo na tome i širiti ne samo mrežu za korisnike, nego i mrežu za pružatelje usluga, jer u svim gradovima je potreban neki oblik rada sa beskućnicima, zaključuje Lelas.