RAMIZ REDŽEPOVIĆ OSTAVIO TRAG NA ESTRADI PA NESTAO: Od supruge Bobane se nisam razveo zbog vjere

Puno je aktuelnih pjevača i pjevačica, pa i onih “od skandala”, o kojima bi bilo interesantno pisati, ali, lijepo se je sjetiti i onih koji su ostavili neki trag na estradnom nebu a potom “nestali”.

Pjesmom “Kome ezan i tekbiri”, sada već davne 1994. godine, bosanskoj publici se predstavio Ramiz Redžepović i, kako je to popularno reći, na velika vrata kročio na bh. muzičku scenu. Na tom albumu se izdvajala i pjesma koja je bila kafanski hit tog vremena, a i danas je rado slušana i prepjevavana “Ali tebe nema”, kao i strogi zabavnjak “Kad se sjetim”, kojom je pjevač pokazao pjevačku fleksibilnost i svestranost.

Neplanski u muzici

Od revije “Una”, iste godine dobio je “zlatne zvjezdice” za najbolji debitantski album i generalno svi, kako publika, tako i estradni djelatnici, su bili mišljenja da je, u startu, ušao u krug najboljih.

-Nikoga ne krivim, stalno sam pravio pogrešne korake, totalno neplanski sam uplovio u muzičke vode, iz čistog entuzijazma i iz ljubavi prema muzici – kaže nam Ramiz u telefonskom razgovoru.

– Od 1981. godine sam se profesionalno bavio muzikom, ali sam bio sretan što muziciram, što putujem i upoznajem gradove, djevojke, nisam razmišljao o tome da bih, možda, mogao da budem poznati pjevač i, uopšte o budućnosti, nisam puno razmišljao.

U to vrijeme, kako kaže, za njega turbulentno, u Sarajevo su stigli svi, danas manje ili više, poznati pjevači da prave karijeru. Ili se išlo u Beograd. A, Ramiz iz Sarajeva išao za Višegrad, Goražde, Banja Luku, Zvornik, Zagreb, Njemačku, Austriju…. i bio sretan.

-I ovo, sa tim prvim albumom i s pjesmom “Kome ezan i tekbiri”, desilo se spontano. Bio je rat, a u ratu sam izgubio bliskog rođaka čija me je bogibija inspirisala da napišem pomenutu pjesmu, ali, u Njemačkoj je bilo malo teško predstaviti se publici bez televizije i drugih medija. Pjesma je “prošla”, postala poznata, ali ja, kao izvođač, ostao sam skoro pa anoniman.

-Istina, mogao sam to iskoristiti, po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, trebao sam doći u Sarajevo, snimiti novi album, ali, opet stoji pitanje da li bih uspio. Uz sav talenat i kvalitet, pjevač mora da posjeduje još nešto, da bi uspio. To nešto je teško opisati jednom riječju. Čovjek mora biti vispren, malo i dvoličan, malo i nepošten, malo i ekonom, i škrt, i proračunat, moderan…. stvarno je puno faktora, koji treba da se poklope, a tek na kraju, poslije svega, broji se i onaj talenat. Dobar primjer je Aca Lukas, mada mnogim njegovim simpatizerima nije jasno zbog čega im se sviđa taj “pjevač” i oni misle da je upravo zbog kvaliteta. Za mene se, istina, zalijepila neka “kemalovska” publika, a ja sam na nastupima volio pjevati i Merlinove pjesme, i Čoline, i Balaševićeve, one “džejovske”, samo ne Kemalove, tako da sam i sa publikom bio u nekom raskoraku.

Tada se nije mogao vratiti u Sarajevo, u to vrijeme je imao dva zlatna dječačića, morao je ostati i raditi u firmi.

-Poslije sam dobio i trećeg sina, tako da sam se, takoreći, žrtvovao za porodicu. Naporedo s poslom u firmi, pjevao sam vikende, međutim, dolaze novi momci, moderniji, tetovirani, s porocima, što je popularno kod današnje publike (opet možemo navesti Acu Lukasa kao primjer), tako da su angažmani postajali sve rijeđi i ja sam se lagano gasio kao pjevač.

 Razveden šest godina

-Zadnjih deset godina radim u agenturi za transport novca, a već šest godina sam razveden od žene. Nikad nismo imali problem zbog različitih vjera, Bobana je dobra žena, moralna, pravedna, naš je razvod druge prirode i neka ostane u sferi privatnog.  Probudio sam ljubav i obnovio vezu iz mladih dana (Jasmininih mladih dana, ona je imala 18, a ja 30), iz vremena kada je Jasna počinjala da se bavi muzikom. Ona živi u Australiji, ona je divna žena, bio sam prošle godine kod nje, u Melburnu i imam namjeru da se preselim kod nje, ali, ova plandemija nam kvari planove, za sada. Sve je u Božjim rukama – govori on.

 “Vi pjevači ste šejtanovi mujezini”

U svakom slučaju, ne plače zbog karijere, naprotiv, misli da je sretan.

-Jednom mi je jedan hadžija rekao: “Vi pjevači ste, u stvari, šejtanovi mujezini”. Bio je u pravu 100%. Živim jednim normalnim, skromnim životom, sinovi su završili fakultete (najmlađi još nije) i veoma sam zadovoljan. Mišljenja sam da je najveća životna umjetnost, prava životna filozofija, naučiti biti zadovoljan u životu. To stvarno treba učiti, vježbati, i ko savlada tu “vještinu”, sretan je. Ko to ne nauči, nikad u životu neće imati mira i zadovoljstva, bez obzira na sve uspjehe, slavu i bogatstvo.

Razgovarala: Dženita Hasović-Mirvić