Rade i Suada Obradović iz Bratunca bave se poljoprivredom ali i proizvode kupinovo vino. Njihove maline i kupine ove godine stigle su i u Kanadu. Ova porodica zapravo je primjer kako se opstaje na selu posebno u Podrinju.
U bratunačko naselje Brezak, porodica Obradović vratila se 2001. godine. Rade je bio uposlenik jedne beogradske građevinske firme ali 2015. ostaje bez posla. Tada se sa porodicom posvećuje poljoprivredi – piše N1.
“Malina se zasađivala ovih 20 godina. Počeli smo sa dunumom, dva pa smo proširili. Pa smo zasadili kupinu. Kasnije smo dobili jedan plastenik za svoje potrebe i da nešto možemo i prodati. Ove godine sam uspio da dobijem još jedan plastenik”, ispričao nam je Rade Obradović.
“Odlična je.Do samog kraja održava rod. Baš je bilo dosta. Zadovoljna sam. Ekstra paprika. Malo je nezgodno što smo malo dalje od grada ali stekla sam ja mušterije koje dolaze tu, znaju da nije prskana, da je svježa. Jedan dio prerađujemo za svoje potrebe i za sajmove koje posjećujemo”, dodaje Suada Obradović.
Domaćini su kupine i maline zasadili na sedam dunuma površine, a uzgoj nije lagan te od ranog proljeća počinju radovi.
“Mora da se krene da se čisti, veže, zaore, freza, pšrće, zaštićuje nekim preparatima pto treba pa da se đubri te se pušta sistem navodnjavanja kada ugrije”, pojašnjava Rade.
S obzirom da cijena maline i kupine varira svake godine, ovi poljoprivrednici odlučili su proizvoditi kupinovo vino u koje ne ide voda. Ove godine proizveli su 600 litara vina.
“U ovu burad stavljamo kupinu. Poslije tri nedelje, pretačemo. Trop koji ide gore, izbacuje se van. Vino ostavljamo, operemo bure i vraćamo ponovo i vsakih sedam dana se pretače ponovo, krug se pravi”, kaže Rade.
“Tu ima cijela procedura koja traje mjesec dana. Sve mora biti čisto, kupina zrela. Obično kada se kaže kupinovo vino, misli se na alkogol. Ali nije. Većina ljudi to uzima za lijeka”, dodaje Suada.
Maline i kupine i njihovi proizvodi sa imanja Obradovića mogu se sada kupiti i u Kanadi.
“Ušli smo u HACCP program. To je program u kojem se mora poštovati vrijeme prskanja, karenca i sve. Mi smo to i do sada radili ali nismo imali certifikat . Od ove godine imamo i to. Potražnja je ove godine bila i nadam se da će i ubuduće. Dobar proizvod se uvijek prepozna”, ističe Suada.
Seoski život težak je, pričaju nam, ali ne planiraju nigdje ići.
“Život na selu je toliko težak. Naš radni dan počinje ujutru u šest, a završava se ko zna kada. Nekada u dva ili tri sata noću. Teško je . Ali ja imam definiciju da ako si se već našao tu, budi najbolji”, dodaje.
“Ostali smo ovdje i zadovoljan sam ako ostane ovako. Da posluži zdravlje. Čekamo penziju starosnu za pet, šest godina. Da idem kod privatnika da mu radim za 500, 600 KM… Ja sam se našao ovdje na poljoprivredi i proizvodima i to je to”, dodaje njen suprug.
Dobra ideja, vrijedne ruke i zalaganje, isplate se, pokazali su Rade i Suada. Iako je danas izazov živjeti na selu i od poljoprivrede, oni ga svaki dan uspješno prevazilaze i kažu da je, ipak, život na selu.