NIHAD ALIBEGOVIĆ: Ne pijem iz cipele

Susret i druženje sa Nihadom Alibegovićem uvijek je sa puno smijeha. Pa i u vrijeme pandemije ovaj popularni pjevač nije gubio optimizam i bio je pozitivan.

-Tokom pandemije i tog nekog prisilnog zatvaranja u kući bilo mi je baš bezveze. Kada se čovjek navikne na putovanja, na rad, onda ti je baš nekako sve depresivno. Jedino opravdanje je da nije bilo pojedinčano, već smo svi bili u toj situaciji. Nisam dozvolio da budem u nekom očaju, ništa vječno nije. Znao sa da uzmem harmoniku, zatvorim se u svoju sobu i radim na novim pjesmama. Mnogo mi je pomogla i vožnja biciklom, džogiranje, tako da sam to neko vrijeme koristio tako da ima neku funkciju.

Da li je to bilo vrijeme ponovnog privikanja na suprugu, na zajednički život 24 sata?

-To je jako dobro pitanje. Nas dvoje smo uvijek bili bliski i ostalo je tako, ali ja sam više vremena provodio na putu i sa svojim bendom sam provodio više vremena nego sa svojom porodicom. Koliko je to „zatvaranje“ bilo loše, bilo je i dobro, jer smo svi opet bili sa svojom porodicom, a ja bih volio da je uvijek tako. Jednostavno sam sa suprugom i kompletnom porodicom uživao.

Da li ste bili vrijedni u kućanskim poslovima?

-I nisam vala nešto bio. Ne bježim od obaveza, ako treba pomoći oko usisavanja stana, tu sam, a kada je neko roštiljanje u pitanju onda sam ja tu, kao neki glavni baja, koji sve to drži pod kontrolom. I to mi baš pričinjava zadovoljstvo.

Uvijek ste puni te neke pozitivne energije koju nesebično djelite ljudima oko sebe?

-Možda tu ima i neke genetike. Čovjek treba da razmišlja o životu i gleda pozitivno na život. Ako je danas loše ne treba da se padne u tu neku latergiju, a ako se prepustiš tome onda se okrećeš i alkoholizmu i nekim lošim stvarima koje uništavaju čovjeka. Ova pandemija je bila test za mnoge ljude po pitanju psiholoških stvari. Čuo sam da su mnogi potražili psihologe, a čovjek je najbolji psiholog sam sebi, dovoljno je stat pred ogledalo, imaš ruke, noge, oči, popričaj sa samim sobom, ako nemaš nikog i shvatićeš da je život ipak lijep. Svako od nas ima tu neku auru, neko malo više, neko malo manje, ali jedni drugima moramo pomagati.

Pomenuli ste alkohol, da li Vi imate neke poroke?

-Ako imam porok i ako se to porokom nazvati može, onda je to definitivno sport. Fizička aktivnost mi popunjava kompletan život, a to je ta energija koja mene pokreće.

Punih 37 godina ste profesionalni pjevač. Da li ste se na početku nadali da će te dočekati sve te godine na estradi?

-Kada sam počeo da pjevam bio sam mlad, lud i živio život. Kada sam startao kao kafanski pjevač, sve je bilo puno, dosta žena oko mene, živio sam život punim plućim, a o novcu nisam razmišljao. A, kada je 1984. godine došla prva ploča, krenule su turneje, napustio sam fakultet zbog toga, počeo sam i drugačije da razmišljam. Bio sam uvijek vrijedan, a i danas sam takav. Kada i danas dođem na neki nastup, ponašam se kao da tek počinjem. Ne vidim sebe kao veliku zvijezdu, več čovjeka, pjevača koji je došao da pošteno i profesionalno odradi svoj posao. Nama pjevačima se sve nudi kao na dlanu, ali ako se izgubi kompas, umisliš se, dosta njih zalutaju u ono što ne valja, a to su alkohol i droga. Da se na vrijeme nisam uozbiljio i svhatio sve to profesionalno možda danas i ne bi bilo tih 37 godina karijere.

Mnogi od pjevača se nerado sjećaju svoji prvih velikih honorara, kako je sa Vama?

-Pa, zašto da ne. Odmah po izlasku moje prve ploče otišao sam po prvi put u Njemačku. Tada nije bilo gostovanja po jednu noć već nekoliko dana, a bilo je to 1985. godine da gostujem u restoranu „Vardar“ kod vlasnika Jilmaza. Mislio sam ostati mjesec dana, ali moj tadašnji producent Muradif Brkić mi je rekao: „Ne mjesec dana, već deset dana. Moraš da gradiš svoj rejting“. Radio sam svaku noć, cijeli Minhen pričao je o meni, pa sam se po Minhenu morao sakrivati, bježati od djevojaka. Honorar je bio dobar, a samo bakšiš je iznosio tadašnjih četiri hiljade maraka, što je bio veliki novac u to vrijeme. Sve to sam u Minhenu potrošio na garderobu za mene i moju tadašnju djevojku Kiku, a moju sadašnju suprugu. Tako da sam se u Sarajevo vratio sa dosta nove garderobe, ma bio sam kao maneken.

Da li ste nekada došli u iskušenje da prevarite suprugu?

-Moja Kika i ja smo do samog početka izgradili taj neki odnos visokog povjerenja. Ja sam još dok sam se sa njom zabavljao shvatio da je ona ta žena sa kojom želim brak, porodicu, djecu, sa kojom želim da ostarim. Naravno, da se na estradi svašta dešava, ali treba biti jak i odoljeti svim tim iskušenjima. U karijeri je veoma bitno imati stabilan brak, jer to te onda i na poslovnim planu čini jakim. U početku mi nije mnogo vjerovala, jer je gledala kako mi djevojke na nastupu prilaze, trgaju košulju sa mene, trgaju kosu sa glave… Imali smo par puta ozbiljne razgovore da bi se steklo povjerenje. Neminovno je da imaš udvaranja, pogleda, zagrljaja, ali ja sam ostvario tako lijep kontakt sa publikom, da više ljubomore nema.

Da li po Vama postoji bh. estrada?

-Estrada i muzika je definitivno svugdje u krizi, a kod nas malo više. BiH nema neku veliku muzičku produkciju ili neku regionalnu jaku medijsku kuću. Nas pjevače iz BiH još jedino na jednom mjestu okuplja TV Hayat, a baš nedavno sam bio na snimanju emisije „Kuća puna pjesme“. To je jedan izuzetan projekat. Mi imamo dosta mladih pjevača, izuzetno talentiranih i oni moraju da pronađu svoj pravac. Ne može svako da bude velika zvijezda, ali može da bude dobar pjevač. Ja sarađujem sa svima, pa sam svoja zadnja dva singla izdao i za Hayat i za kuću iz Beograda.

Imate duet sa Minom Kostić, a kada bi Vam se ponudila mogućnost snimanja dueta sa Karleušom ili Cecom koju biste odabrali?

-Prvo, ja uopšte nisam zagovornik dueta. I taj duet sa Minom desio se sasvim slučajno. Po meni generalno nije bitno ni ko je ni šta je, bitna je pjesma koju ja mogu sam da iznesem. Ja gledam na to ovako, ako si solista gradiš svoju karijeru, a ne duetsku karijeru, jer od toga nemaš ništa. A, ja lično ni sa jednom ni sa drugom ne bi snimio duet. Ne mislim tu ništa loše, svakog poštujem, ali ako bi se desio neki dobar duet, onda bi tu trebala da bude pjevačica sa dobrim i modernijim glasovnim mogućnostima.

Da li ste svih ovih godina osjetili ljubomoru i zavist?

-Ma, naravno da jesam i to je sastavni dio estradnog života. Ali, ne obazirem se na to, treba biti oprezan. Opekao sam se par puta, ali sam i zaboravio. Jedino što je veoma bitno, da čovjek treba da radi na sebi da ne postane takav. Jedemo isti hljeb i zašto bih nekome podmetao noge. Dobro se dobrim vrati, to je moj moto.

Da Vam sadašnja pamet bila na početku karijere, da li bi ste završili započeti fakultet?

-Naravno da bi. Ali, tada su bila druga razmišljanja, samo da postanem pjevač. Volio bih da sam završio matematički fakultet i mislim da bih išao i do doktorata. Jer ja sam volio matematiku, zaista sam volio taj predmet.

Vi i Enes Begović?

-To su neke naše, da tako kažem, privatne gluposti i ostaju između nas. Nije više kao što je bilo, ali i danas kada se vidimo sjedimo zajedno, zezamo se.

Da li bi ste dobar honorar bili spremni na sve, pa čak da pijete iz nečije cipele?

-Znam na što i na koga alaudiraš, ali naravno da ne bih. Ali dešava se da negdje napravi dobra opuštajuća atmosfera među prijateljima, da se dešavaju neke stvari koje ne bi ni u snu učinio. A, i što bih pio iz cipele, kada imaju čaše? To je više sprdačina i zezancija. To je jedno pravilo koje ne postoji, ali se može desiti. Kada ljudi malo više pogledaju u čašu, pa se zaborave.

Razgovarao: Bato ŠIŠIĆ