Da se država odrekne dijela kolača?

Mnogi građani su zabrinuti jer ne znaju kako će u godinu dana vratiti dugove, a banke naravno gledaju svoj interes.

Uloga države da kroz pravilno funkcioniranje sudstva osigura implementaciju zakona i provođenje postojećih ugovora, ističe analitičar Andrej Grubišić.

– Nisam siguran da je ovdje nešto eskaliralo, 800 i nešto tisuća građana ima oko 9 tisuća po osobi prešutnog prekoračenja, a to je ukupno oko 7,5 milijardi kuna. Ovo sugerira da ovaj proizvod donosi neku korist ljudima, inače ga ne bi koristili.

“Ako na računu piše -5.000kn, onda je to -5.000kn”

Postojeći zakon predviđa prešutna prekoračenja, a banke ako se to dogodilo, moraju obavijestiti klijenta.

– Ako neka od banaka nije postupala po toj proceduri, onda bi postojala osnova da potražuje nastalu štetu. Kada bi “okrenuli pilu”, kada bi država vratila PDV s 25 na 22%, onda je to nekih 7,5 milijarde kuna koje sam spomenuo. Većina ljudi koji ima prešutni minus, dominantno poreze plaža kroz PDV. Postoji način kako država pod navodnicima može pomoći. Neka se odrekne svojeg dijela kolača koji uzima, a jednim dijelom neracionalno troši, dodaje Grubišić. 

Zakon propisuje kako bi banke trebale postupati, a jesu li građani informirani o proizvodu ili nisu, analitičar Grubišić kaže da ljudi konzumiraju na stotine proizvoda i usluga.

– To nas ne oslobađa da postupamo s pažnjom razboritog osobnog gospodara. Ako ulazite u kreditni aranžman, mudro i obazrivo bi bilo da se informirate o aranžmanu u koji ulazite. Ako na računu piše -5.000kn, onda je to -5.000kn, ističe.  

Ako će se tražiti od banaka da se prešutni minusi smanje na najmanju moguću razinu, onda će te iste banke od ljudi tražiti da vrate kredite, dodaje. 

– Bankama je u interesu imati zdrave, a ne loše klijente. Nije im u interesu da se bezuvjetno vraćaju krediti jer imaju problem reinvesticijskog rizika. Prisilno vraćanje minusa, nisam siguran da će i ovi ljudi o kojima govorimo, biti zainteresirani. Na kraju dana, zvalo se nešto prešutni minus ili neka druga vrsta kredita s drugim imenom, dođe na isto. 

Što se tiče uloge HNB-a i najave da su odlučili zaustaviti ovu praksu, Grubišić kaže da oni ne bi trebali bankama govoriti kakvu vrstu kredita, kojim klijentima i pod kojim uvjetima planirati. 

– Ključno je da ako uđete u odnos s bankom, mislim da je mudro da se informirate o odnosu. 

U Njemačkoj nema nikakvih ograničenja na kamate na prešutno prekoračenje, a u drugim zemljama primjerice ima. 

– Država mora smanjiti poreznu presiju ili se negdje zadužiti za “normalne” uvjete. Ovo je vrlo riskantan proizvod, dodaje. 

Štednja građana je 230 milijardi kuna, a dugovi su 130 milijardi kuna. 

– Štednja u bankama raste jer je dobar dio Hrvata nesklon drugim vrstama plasmana novca, banke i nekretnine su im glavne, ne preferiraju vrijednosne papire, fondove i slično. Prije 15-ak godina smo imali ekstenzivnije ulaganje, došla je financijska kriza i nikada se to nije vratilo na ranije razine. 

“Hrvatska ne može rasti više od 2 do 3% godišnje”

Postavlja se pitanje i što se ove jeseni događa s inflacijom.

– Rastu cijene zbog disbalansa ponude i potrošnje. Ključna je stvar ostaviti tržište otvorenim, da se ne pojave barijere za druge ponuđače. Imam drugi dio, mislim na nekretnine i cijene vrijednosnih papira, one su strašno porasle zbog nerazborite monetarne politike Europske centralne banke. Tiskali su ogromnu količinu novca, a to treba plasirati.

Komentirao je i rast PDV-a od 16% u drugom tromjesečju.

– Rast me ne iznenađuje, s obzirom na pad, baza je izrazito niska. Rast pokazuje da nismo imali klasičnu recesiju, imali smo anomaliju gdje ste administrativnim ograničenjima doveli do pada aktivnosti, a čim je to maknuto, sada raste. Mislim da dugoročno u realnim terminima Hrvatska ne može rasti više od 2 ili 3% BDP-a godišnje. Ne postoje fundamenti. Kratkotrajno će biti sekvenci možda i rasta koji će biti veći, prije svega u obliku europskih sredstava i investicije u infrastrukturu, ali to neće kreirati da možete imati proizvode koje će netko u svijetu kupovati, dodaje Grubišić. 

Dodaje da malo ljudi u Hrvatskoj radi, ali da je i problem radna produktivnost.

– Jedan od razloga je u tome što imamo javni sektor s upitno produktivnim radnim mjestima, a ti ljudi nedostaju privatnom sektoru koji ne može naći radnike, zaključuje.