Zašto spavamo i procesi iza sna, jedno su od najzanimljivijih pitanja u savremenoj neuronauci, a istraživači sa Univerziteta u Oksfordu otkrili su novu metu za ispitivanje sna u mozgu sisara – moždani korteks.
Korteks mozga čini oko 80 odsto volumena mozga i odgovoran je za mnoge složene pojave, uključujući percepciju, mišljenje, jezik, pažnju i pamćenje.
Dok se aktivnost u korteksu obično koristi u studijama spavanja za snimanje obrazaca spavanja/budnosti, najnovije istraživanje iz Oksforda otkrilo je da procesi unutar samog korteksa zapravo mogu biti odgovorni za kontrolu sna, kao što su koliko dugo spavati i koliko duboko se tone u san.
Studija je pratila aktivnost mozga kod laboratorijskih miševa, koji imaju fundamentalne sličnosti u mozgu sa ljudima u smislu anatomije i mehanizama spavanja.
Neuroni u dva područja korteksa – neokortikalnom sloju 5 i dijelu hipokampusa – bili su “ućutkani” u mozgu miševa.
Kada su neuroni u tim dijelovima mozga bili deaktivirani, laboratorijski miševi su odjednom svaki dan ostjali budni najmanje tri sata duže.
Da bismo ovo stavili u perspektivu, prosječan miš živi otprilike dvije godine, što znači da su tokom svog života dobili puna tri mjeseca “budnog” vremena.
U ljudskom smislu, to bi bilo jednako oko 10 godina.
Iako su miševi bili duže budni, izgleda da njihova potreba za nadoknađvanjem sna nije bila pogođena.
Normalno, kada miševi (i ljudi) ostanu budni duže nego obično i postanu umorniji, mi spavamo duže kako bismo nadoknadili san.
Ova studija na laboratorijskim miševima pokazala je da nisu spavali duže nego inače. Izgleda da na njihov tjelesni sat uopšte nisu imali uticaja dodatni sati budnosti u njihovim danima.
Dr Lukas Krone sa Odjeljenja za fiziologiju, anatomiju i genetiku Univerziteta u Oksfordu i vodeći autor studije rekao je:
“Naše otkriće da je korteks deo sistema za regulisanje sna otvara nove perspektive za medicinu spavanja. Možda bi bilo moguće koristiti već uspostavljene neinvazivne tehnike stimulacije mozga za promjenu kortikalne aktivnosti i na taj način umjereni san u terapeutske svrhe, na primjer za liječenje poremećaja sna”.
Iako je ova studija važan prvi korak, potrebno je više posla. “Nadamo se da će mnoge druge istraživačke grupe sada istraživati kako korteks doprinosi regulaciji sna”, rekao je dr Krone.
“Multidisciplinarni pristup će nam pomoći da u potpunosti razumijemo ćelijske mehanizme i neuronska kola kroz koja korteks reguliše san.”
(B92)