Spaso Berak bio je instrumentalista na klarinetu, tamburi i mandolini. Legenda muzičke scene bivše države i BiH, kao aranžer, sakupljač narodnog blaga. Čovjek blage ćudi, neposredan i strpljiv. Profesionalno prenosio svoje znanje na mlađe generacije muzičara i saradnika. Njegov muzički opus broji preko 30.000 kompozicija. On je revitalizirao i uobličavao sevdalinke. Davao novo ruho starim tradicionalnim pjesmama. Davao im, zapravo, novi život.
Pamtio i zapisivao
Spaso Berak rođen je u Mostaru 1938. godine. Težak period za život bješe mu od djetinjstva. Već 1941. godine otac Đorđe mu je odveden i pogubljen a majka i on su do kraja rata bili u logoru „Caprag“ kod Siska. Po završetku rata vratili su se u Mostar, zatekli razrušeno svoje domaćinstvo, a onda je nastalo vrijeme siromaštva. On volio beskrajno muziku koju ljubav je naslijedio od majke. Sve pjesme koje bi čuo pamtio je a i zapisivao. Od sestre je uzimao gitaru i pomalo svirao.
Sa 10 godina je postao član KUD-a Abrašević gdje je svirao mandolinu. Bio je i član Tamburaškog orkestra mladih. Uz tehničku školu, u Dubrovniku je upisao muzičku, odsjek klarineta a školska drugarica mu je bila Tereza Kesovija koja je tada učila flautu. Rijetko ko na Balkanu je svirao taj instrument. Radio je po restoranima da bi platio profesora. U bašči restorana „Velež“ svirao sa Mujom Karalijom, slijepim harmonikašem od kojeg je mnogo naučio, dobio smjernice, zavolio sevdah. Još dok je bio dijete on ga je podučavao.
Kupio je znanje, nadograđivao od pjevača i muzičara tog doba. U Sarajevo dolazi 1960. godine da bi završio Pedagošku akademiju. Tu je trebao novac za školovanje pa je svirao po kafanama i na igrankama. Prvi orkestar u kome je muzicirao je orkestar Mehe Hanušića. A onda na jednoj svirci upoznaje Ismeta Alajbegovića Šerbu koji ga je pozvao da svira s njim u orkestru. Godine 1983. postao je stalni član MP Radio Sarajeva gdje je svirao klarinet, ali i član Tamburaškog orkestra gdje je svirao tamburicu. Malo po malo počeo je sa raspisivanjem aranžmana izvornih pjesama i sevdalinke. Korepetitor mladim sevdalijama a za arhiv radio, nizao biserje već zaboravljenih, starih sevdalinki.
Berak je bio radenog duha. Koliko je znao toliko je želio ostaviti u amanet, ali i u arhivu radija, i mladim pjevačima. A 1968. godine je na tekst Selvera Bašića raspisao aranžman za pjesmu „Ah ljubav, ljubav“ koja je predstavljena na beogradskom Saboru, a naredne godine Tomi Zdravkoviću na pjesmu Blagoja Košanina zaokružuje pjesmu „Odlazi, odlazi“. Dobro mu je došao period revitalizacije sevdaha pa je baš mnogo radio. No, to ga nije spriječilo da bude dio KUD-a Proleter, Ivo Lola Ribar i Željezničar. Vodio je orkestarski i producentski dio posla. Bio je član kvarteta „Sarajevo“ koji su činili Spaso, Omer, Siniša i Vlado. Muzicirao je u pratnji poznatih pjevača i sa čuvenim muzičarima. Mnogo pjesama napravio i za Zekerijaha Đezića, Himzu, Safeta, Zaima, Zehru, Hokija… On je ubjedljivo svojim znanjem tumačio sevdah.
Putovao je sa orkestrom radija po svijetu nudeći publici istinski i vrhunski sevdah. Ni u ratnom periodu od 1990. kaada je bilo preteško živjeti u Sarajevu, on je radio. Tvorac je ratnog programa RTVBiH. Često je govorio da je pjesma u ratu bila jaka kao puška. Snimalo se mnogo patriotskih pjesama a sve pod jednom vodiljom „Ne daj se Bosno“. Odan i predan domovini, isključivo iz ljubavi prema njoj Spaso Berak je nagrađivan nebrojeno puta. No, njemu je bilo bitno sakupiti što više narodnog blaga, baštiniti ga pa stoga i ne čudi da fonoteka RTVSA broji 80 posto Spasinih djela.
Ponosio se porodicom
Od velike pomoći u životu i u radu bila mu je njegova supruga Ljubica koja je takođe komponovala. Rodila mu je sina i kćerku koji su od oca i majke naslijedili ljubav prema muzici. Sin je profesor i muzičar na RTV Ljubljana a kćerka profesorica klavira u Foči. Spaso se ponosio svojom porodicom, svojim unucima no nažalost u 76. godini velikan i doajen sevdaha Spaso Berak preminuo je 2013. a pokopan je na groblju D. Miljevići nadomak Sarajeva.
Falila je sreća
Spaso Berak je radio u vrijeme sjajnih pjevača i muzičara. Nerijetko je pominjao da je u to doba bio sjajan pjevač Meho Žilić pa Ismet Ćumurija koji je napravio pjesmu „Đela Fato, đela zlato“. Doba kada je Mirzada Hodžić bila neopisivi talenat a ništa nije uspjela, doba prelijepe Emine Koluder, najboljeg pjevača Fadila Korića. Ipak, kazao je Berak, bili su to vrsni talenti, no uz svu ljepotu glasa i stasa falila im je neizreciva sreća.
Sva priznanja idu Zaimu
Cijenio je beskrajno pjevanje Himze, Đeze, Safeta, Zehre, Zore, Nade… Sva ta generacija sevdalija je bila, kazao je on, za poštovanje. Nije mogao da ne istakne da je pratio karijeru Zaima Imamovića još dok je bio harmonikaš, nakon čega je pjevao i postao velikan sevdaha za kojeg je Spaso kazao da je na njega ostavio najjači utisak. Za njega je on najautohtoniji pjevač. Škola pjevanja bio je Zaim za njega, odavao mu je sva priznanja.
Šerbo mu je bio ahbab
Kao jedini pismeni muzičar, Spaso je jedne prilike kazao da je volio Šerbu kao dobrog ahbaba. Svirao s njim 35 godina i on je za njega bio najbolji sevdalija na harmonici. Milorad Todorović je za njega bio svestran muzičar, Mustafa Krilić je, po njegovom mišljenju, najslađe svirao sevdah, a tehnički najprecizniji bio je Jovica Petković.
Piše: Jasna DURIĆ
GIPHY App Key not set. Please check settings