Redakcija
Mada je Moni dugo na estradi, popularna i tražena, mnogi njeni fanovi ne znaju njeno pravo ime. Ona se zove Munezeha Dadić, a umjetničko ime je Moni. Živi u Austriji, u Linzu, a sreli smo je u Bihaću gdje je bila u posjeti prijateljima, a u Bosni je, kako zbog odmora, isto tako i zbog posla.
Izgleda da Vam godine ništa ne mogu. Sreli smo Vas nenašminkanu, ali izgledate veoma privlačno?
-Vjerujte mi da ja nisam neki veliki pristalica šminkanja, nekako se ovako osjećam mnogo bolje i opuštenije. I kada nastupam gledam da imam šminke što manje. Jednostavno sam takva, a eto majka priroda se potrudila da još uvijek imam tu dobru genetiku. Kakva sam takva sam, nemam nekih velikih problema sa samom sobom.
Da li se može reći da ste sretni kako u poslovnom tako i u privatnom životu?
-Da, sada mogu da kažem da jesam. Imala sam nekih problema, ali zbog drugih, zlobnih ljudi. Dragi Bog me pogledao i sve se konačno posložilo i došlo na svoje. Svima opraštam, ali ne zaboravljam.
Da li kroz te Vaše životne borbe prolazite sami ili imate nekog muškarca pored sebe?
-Mogu slobodno reći da nikada nisam imala nikoga, a sada evo po prvi put javno želim da kažem, objelodanim, da se sam sretno, veoma sretno udala. To je moj školski drug, dugogodišnji prijatelj iz mog kraja Gornjeg Vakufa. I, eto, desila nam se ljubav nakon toliko godina poznanstva. On živi u Americi, ja ne namjeravam da idem tako daleko, tako da će se on zbog ljubavi prema meni preseliti u Austriju. Ali, sve polako.
U Austriji živi dosta pjevača iz BiH, da li u vremenu pandemije i nerada bilo privatnih druženja?
-Ima nas dosta, ali svi mi nekako živimo svoje živote. U mom komšiluku u gradu Linzu žive Asim Bajrić, Fazlija, ali nismo se viđali, što zbog nekog straha ili što svi živimo u nekom svom svijetu. Jednostavno bili smo opsjednuti koronom.
Samohrana ste majka, da li je teško tako živjeti?
-Imam kćerku Saru koja je stara deset godina i to je moj cijeli život. Svjesna je da sam javna ličnost, da moram da putujem, ali ona sve to prihvata jako dobro. Ponekad mi kaže: „Ako si ti mama poznata, onda sam i ja poznata“. Voli muziku, ali ne voli da pjeva. Muzikalna je mnogo, ali više voli da pleše.
Svojevremeno ste snimili pjesmu o Suadi Dilberović koja je brutalno ubijena na početku rata u Sarajevu. Tu pjesmu pjevate i danas na Vašim nastupima. Nemate straha, nemate predrasuda da že Vam „neko“ zamjeriti?
-Uvijek i sa zadovoljstvom ću da je pjevam. Ja nemam nikakvog straha ni od koga,to je naša prošlost i naša budućnost. Nikada ne smijemo da zaboravimo ko smo i šta smo. Baš sam danas nešto razgovarala sa mojim prijateljicama i o tom Sadiku Hasanoviću, koji sada pokušava da se „opere“ od pjesme koju je pjevao. Od samih sebe ne trebamo i ne smijemo da bježimo, niti od svoje vjere, niti od svoje nacije. Ja tu pjesmu sa ponosom pjevam, a posebno sam radosna kada mi ljudi drugih vjera i nacija traže tu pjesmu. Ja Suadu pjevam sa dosta emocije u glasu i nema nastupa da je barem dva ili tri puta ne ponovim.
Često dolazite u gradić Maintal kod Frankfurta i gostujete kod popularnog Sulje?
-Suljo Kalauzović je jedan od najpoštenijih i najkorektnijih vlasnika kafana, a koji prije svega veoma dobro pazi na svoje uposlenike,ali vjerujte i na nas pjevače. Koga ona zagotivi, voli ga do kraja života. Često me zove da nastupam kod njega, i tokom pandemije me zvao, raspitivao se kako sam, kako moja kćerka, i treba li nam šta. Da je malo više takvih ljudi poput njega. A, u njegovu kafanu se uvijek sa radošću svaki put ponovno vraćam. Ima fenomenalne goste.
Planovi?
-Danas imam neke vizije, a do prije mjesec ili dva nisam imala ništa. Situacija se pomalo smiruje, pa planiram da uđem u studio, snimim jednu ili dvije pjesme, a za ostalo ćemo još da vidimo.
Najveći bakšiš koji ste dobili?
-Uuuuh baš nezgodno pitanje, ali hajde reći ću. Bio je to poslijeratni bakšiš u Novom Pazaru, a on je iznosio, pretvoreno u današnje eure oko 7000 eura.
Razgovarao: Bato ŠIŠIĆ
