Velež, sve na svijetu: Mostarac u Beogradu pravi ćevape i slavi Veležov uspjeh

Gojko Borozan (61), vlasnik je ćevabdžinice “Goja” u Ljubićkoj 4, beogradskoj ulici u kojoj je prije trinaest godina pokrenuo vlastiti ugostiteljski obrt obojivši ga bojama rodnog Mostara i Veleža, kluba za koji nikad nije prestao navijati.

Ovdje, u njegovu ćevabdžinicu u Beogradu, danas dolaze ljudi različitih profila, započinje Gojko razgovor, duhovito se nadovezavši – uglavnom oni koji imaju para i znaju šta žele.

Iako je u travnju 1993. godine, kao i mnogi drugi Mostarci, napustio svoj grad i naselje Bijeli Brijeg, kojem još pamti sve ulice i brojeve, ‘mostarstvo’ nije napustilo njega. Ono još kormilari njegovim sjećanjima u kojima se duboko usjekao prijeratni Mostar, za koji će Gojko Borozan reći u razgovoru za N1 da je bio najbolji na svijetu, neponovljiv i neuporediv s bilo kojim drugim gradom.

“Mi nismo odlazili na godišnje odmore jer nam je bilo žao propustiti nešto u Mostaru. I ovu sam ćevabdžinicu ubukao u taj prijeratni Mostar, da se osjećam kao da i danas živim u njmu dok ovdje dočekujem i ispraćam goste”, priča Gojko prisjećajući se i Veležovih turneja koje je u stopu pratio zajedno sa Rođenima, strastvenim navijačima ovog – širom Jugoslavije poznatog – radničkog fudbalskog kluba koji nema, kaže, alternativu ni danas kada ga grad u kojem živi i u kojem provodi vrijeme dijeli mostarskog travnjaka na kojem FK Velež ponovo pokazuje snagu i vraća stari sjaj.

“Tamo gdje se rodiš, tu ti valjda i srce ostane”

“U Mostaru su neki navijali za Partizan, neki za zvijezdu, neki možda za Dinamo ili Hajduk, ali svi oni su navijali i za Velež. To je bilo tako”.

“Tamo gdje se rodiš, tu ti valjda i srce ostane. Tako je i meni srce ostalo u Mostaru. Kako god okreneš, nigdje nije bilo bolje. Nikad na duže od deset dana nisam otišao iz Mostara. U ovo doba godine bih se kupao na gradskom bazenu, a na Radobolji sam naučio plivati. A o Mostaru nije moguće misliti bez Veleža jer nam je velež bio ‘sve na svijetu’, i zbog toga me danas kad čujem da se Velež probija, to pravo raduje”, priča mostarski ugostitelj u Beogradu Gojko Borozan, podsjetivši da su neki Mostarci navijali za Partizan, neki za Zvijezdu, Dinamo ili Hajduk, ali da su bez izuzetka svi navijali i za FK Velež.

“Sve se vratilo oko Veleža. I ja sam trenirao u Veležu, a kad bih kupio lopte na Veležovim utakmicama pomislio bih da je cijeli svijet moj. To je bilo ravno ostvarenju sna. Žao mi je što se desilo to devedesetih što je posijalo nesreću. Niko to nije mogao sanjati – vazda sam išao i na jednu i na drugu stranu, niko te nije pitao ni ko si ni šta si. Ali rat je čudo, teško mi je o njemu pričati. Nije me razdvojio od mojih drugova u mislima”, kaže Gojko Borozan, zvani Goja, pokazujući prstom prema Veležovoj fudbalskoj lopti koju su mu poklonili prije nepune dvije godine.

Na slikama, koje vise na zidu, oslikan je prijeratni Mostar. A Mostarkama i Mostarcima – koji danas žive u gradu na Neretvi – poručuje da ih sve pozdravlja te da ne isključuje mogućnost svog povratka u rodni kraj u nekoj skorijoj budućnosti.

Do tada, povremeno će mu se vraćati. Baš kao što najavljuje da će to učiniti i ovoga ljeta.