SENNA M ZA “EXPRESS”: Nemam kontakt sa muzičarima iz Sarajeva

Senada Galijaševića ili nekada poznatijeg kao Senad od Bosne, a kasnije kao SENNA M, prijatno smo iznenadili našim pozivom za razgovor. Naravno odmah smo ga pitali kako je izdržao vrijeme pandemije.

-Imao sam tih nekih zaliha, ali ne dovoljno da bi se moglo reæi da sam sve to pregurao bez problema. Ja sam, kao što je veæ poznato zadnjih godina u filmskoj industriji, a ona je takoðer jako stradala u ovoj pandemiji. Ništa se nije snimalo, moja firma je jako vezana za snimanje filmova, izdavanjem opreme.

Pričate o filmskoj industriji, a ne pominjete muzičku scenu, estradu, kao da nikada niste istoj pripadali?

-Dobro si to primjetio, barem meni sada tako izgleda, kao da sam se estradom bavio u nekom drugom, nerealnom svijetu. Ja sam se prije nekih dvadesetak godina zaljubio u ovaj neki novi svoj život i u ovo što radim, radim svim svojim srcem. Ja sam se opredijelio za ovo, lijepo se sjetiti tih muzièkih dana, estrada mi definitivno ne nedostaje i iskreno govoreæi uživam u tišini.

Ipak u ovom razgovoru moramo da se vratimo na Vaše početke, kada ste startali kao „Senad od Bosne“ kada su nastale predivne pjesme poput “Bol“, „Šal“, „Julija“, Jasmina“… , a sve su to danas evergrini nekadašnje Jugoslavije.

-Mislim da je to bilo neke 1978. godine. Svirajuæi po tim nekim igrankama u Vitezu gdje sam živio, oduvijek sam želio da imam nešto svoje. Bio sam još u osnovnoj školi kada sam osnovao sastav „VIS Prinèevi“. Prekrasno se toga sada kroz ovaj razgovor sjetiti, a moj prvi koncert je bio u podrumu, a bilo je minus 15 stepeni. Jedini posjetitelji bili su naši roditelji. Ja sam tada svirao harmoniku, pošto tada nisam znao svirati gitaru. Bilo je to jedno prekrasno iskustvo kojeg se i danas rado sjeæam. A, onda sam na odsluženju vojnog roka upoznao neke muzièare koji su veæ tada bili u orkestrima RTV Sarajevo ili u Bijelom dugmetu. Oni su mi veæ tada poèeli skretati pažnju na to da bi trebao da nastavim da se bavim muzikom, uvjeravali su me da bi trebao da budem pjevaè. Prve dvije pjesme, koje su se našle na mojoj prvoj singlici su te, sada veæ legendarne pjesme „Bol“ i „Šal“, koje sam snimao u studiju „Bosna“ Nikole Borote Radovana, a tako je nastalo i moje ime „Senad Bosne“. Ali, vjerovatno je to bila asocijacija na „Zmaja od Bosne, koji se zvao Husein Gradaščević.

Te dvije pjesme su „zapalile“ muzičku scenu nekadašnje Jugoslavije. Da li ste se tada osjećali velikom zvijezdom i da li Vam je ta ploča donijela dosta novca?

-Te dvije pjesme su na svim muzièkim dešavanjima, u svim printanim medijima RTV stanicama bile proglašavane hitovima godine. A, ja sam tada živio, mogu slobodno reæi, u jednom podrumu u Titovoj ulici u Sarajevu. Imao sam jednu bundu koju sam nosio cijelu zimu, kao i proljeæe i jesen, a svi su mislili da mi je to kao neki imidž, a ja u stvari nisam imao ništa drugo da nosim. Nikad neæu zaboraviti taj stan, koji nije imao ni kupaonu, veæ se popenjem na stolicu, pa se nad sudoperom tuširam. A, tada sam bio prvi na svim top listama, a nisam imao ništa. Èak sam jedno vrijeme stanovao u nekakvoj kuæi iznad „Parkuše“, ispod stepenica su mi dali nekakva dva metra prosora da stanujem. U to vrijeme bilo je teško naæi stan. Ali, meni tada nije bilo bitno gdje živim, što imam na sebi, veæ mi je bilo bitno, ono što nosim u sebi. A, to su bile te melodije, pjesme i volja, i vjerujte i tada sam bio presretan.

Tih sedamdesetih i osamdesetih godina imali ste slavu, ali niste imali ustvari ništa. Danas imate sve, kojeg života se rado sjećate?

-Kada bih opet kretao iz poèetka, opet bi bilo sve isto. Ne kajem se ni jednog svog životnog puta, ne stidim se toga, èak šta više to me èini ili èinilo sretnim. Tokom svih tih mnogobrojnih turneja ja ni jednu noæ, niti dan nisam spavao u hotelu, bilo je spavanje u kombiju, a sve sa ciljem da bi se uštedjele dnevnice, novac za novo pojaèalo, razglas, gitaru. Štedio sam da bi kupio svoj alat, oduvijek sam volio tehniku, a to se preslikalo sada na ovaj moj sadašnji filmski život.

Po čemu pamtite taj neki Vaš život „Senada od Bosne „u Sarajevu?

-U sjeæanju æe mi dok živim ostati nezaboravna druženja u sarajevskoj „Parkuši“, kada bi se svi mi muzièari okupljali oko 13 sati. Treba ti gitarista i naðeš ga tamo, sve što ti je trebalo tu naðeš. Parkuša je bila naš centar svijeta. Ja lièno bio sam fasciniran Bijelim dugmetom i njihovim pjesmama, svi smo bili njima nadahnuti. Kada bi oni imali probe u Skenderiji, nekako bi se prošvercovali tamo i bilo nam je kao da smo na nekoj drugoj planeti. Zavisti je i tada bilo, a ja sam bio došao iz Viteza, šutio sam, promatrao i èekao svojih pet minuta. Danas se sjeæam svega toga, i mogao bi knjigu napisati o svim tim druženjima i mojim koncertima, a bila bi to knjiga puna lijepih uspomena i sjeæanja.

Kao „Senad od Bosne „koketirali ste u pjesmama i sa folk muzikom?

-Ja sam u duši zakleti roker. Sjeæam se da sam u Novoj Bili, to je izmeðu Travnika i Viteza svirao rock u nekoj malo veæoj kafani, ali od rocka se nije moglo živjeti, pa sam paralelno u jednoj drugoj kafani sa orkestrom èiji voða je bio Salih Junuzoviæ svirao narodnjake. A, kasnije kada sam ja postao „Senad od Bosne„ ja sam njemu bio šef. Tada smo svirali jedan blok zabavnih, pa jedan blok narodne muzike. Od tada je ostao u meni taj neki duh koketiranja sa narodnom muzikom. Mislim da je tada i u to vrijeme skoro svaki bend iz Sarajeva imao taj neki prizvuk folklora.

Da li imate kontakte sa nekim ljudima iz Sarajeva ili Viteza. Da li se vraćate svojim korijenima?

-Korijeni su u meni, sa veæ pomenutim Salihom imam kontakta. Baš je ovih dana bio kod mene u gostima i njemu se uvijek radujem. Imam kontakt sa Nikolom Borotom Radovanom, ali on je daleko, na Novom Zelandu. Borota èesto na svojoj FB stranici postavlja stare slike nekadašnje sarajevske scene. Ne, ja nemam nikakvog kontakta sa muzièarima iz Sarajeva, ne znam ni šta se u medijima dešava, a posebno ne po pitanju muzike. Družim se jedino sa Daliborom Jurkiæem koji mi je pokazao menadžerske i ljudske vrijednosti, a tu je i Boris Novkoviæ te menadžer Miha.

Dolaze devedesete godine, i Vi u Zagrebu, konkretno u Hrvatskoj postajete neki novi Senad Galijašević, postajete „SENNA M“, i postajete začetnik tamošnje dance scene?

-To bi se moglo nazvati kao neka filmska prièa. Kada sam ja pomislio da je sa mojom muzikom, karijerom veæ gotovo, da sam svoje otpjevao, poèeo sam se baviti snimanjem i produciranjem drugih pjevaèa. Ni sam ne znam, kako sam poèeo da radim pjesme koje u sebi nisu imale kompromis folka, veæ je bilo nešto, a što je oduvijek bilo u meni, taj nekakav svjetski zvuk. Da bi krenuo tim novim pravcem, pjevaè je morao biti i plesaè, a ja sam za to bio anitalenat. Svjetski pjevaèi su bili plesaèi, a naši nisu. Mi smo samo stajali na sceni i mlatarali rukama, a iza nas neki cirkus. Krenuo sam u tu novu avanturu, koja je i mene strašno iznenadila. Za dva mjeseca sam postao plesaè, koji je iza sebe imao jednu èitavu plesnu školu i to je izgledalo svjetski. Pobjeðivao sam na svih hrvatskim festivalima. Bilo je tada i vrijeme rata, pa mi je bilo simpatièno slušati prièe pjevaèa iz BiH, kako su oduševljeni tamo nekim pjevaèem SENNA M, a nisu ustvari znali da sam ja nekadašnji Senad od Bosne. Nisu mogli vjerovati da je to ista osoba. Kao Senad do Bosne imao sam dugu kosu u bradu, a kao SENNA M bio sam nekako moderniji.

 

Kada je došlo do prezasićenja sa muzikom?

-To je jako dobro pitanje, to je ustvari odlièno pitanje. Neki novi stil muzike zaokupi publiku nekih 20 do 30 posto, a dance je zaokupirao 200 posto. Uðem u neku kafanu, vidim pijance, a svira dance muzika, taj spoj mi nikako nije išao. Bilo ga je zaista previše, ljudima je to išlo na nerve, svi muzièari su se poèeli baviti tom muzikom, a mnogi od njih tu nisu pripadali. Zbog tog kukolja koji je uprljao to što sam ja radio, stvarao i još par mojih kolega, odluèio sam da sve to ostavim i da se povuèem u svijet filma.

Imate dvoje djece, sina Denija od 15 i kćerku Selenu od 13 godina. Da li oni nekada gledaju Vaše stare spotove kada ste bili Senad od Bosne ili Senna M?

-Ne znam da li da se ljutim što ne gledaju, ali ni sam se nisam trudio da ih uputim u to. Supruga i ja im èesto prièamo, kako je teško u životu dostiæi svoj komadièak hljeba. Naravno, svaki roditelj želi svojoj djeci priuštiti sve najbolje, ali oni onda uzimaju sve više i više. Onda im prièamo kako smo se mi odricali skoro svega da bi bili to što smo danas, pa možda æe im naši savjeti jednog dana biti od koristi.

Da li biste imali snage da odradite još jedan veliki koncert kao Senad od Bosne i kao Senna M?

-Snage uvijek imam, a u ovim mojim godinama novac je uvijek jak pokretaè za tako nešto. Takvih poziva ima i danas, ali ja uvijek kažem neku cifru koja ih uvijek ohladi. Ako bi neko rekao ok, onda nastaje problem, jer to znaèi da moram. Onda moram imati jake treninge, pripreme bi trajale najmanje tri mjeseca, jer bi na bini bio više u zraku veæ na tlu.

O današnjoj estradi koja je puna starleta, prije svega Srbija, pa Hrvatska ima jednu Lidiju Bačić, Nives Celzijus…

-Više ne pratim sve to intenzivno, ali ja sam oduvijek kritikovao neka dešavanja, ali te kritike nisu ništa postigle. Ja jednostavno ne volim javno prostituiranje na sceni, kada pjevaè previše skreæe pažnju na svoj izgled, poput pjevaèica, starleta iz Srbije, ali i u Hrvatskoj imate jednu Lidiju Baèiæ, Nives Celzijus. Bitno im je ko ima najdublji dekolte, ponašaju se kao da snimaju porniæe, ali ne smiju još to da kažu, jer mama i tata su još živi. Svaki spot se snima u krevetu, tu mislim na pjevaèice, naše djevojèice u njima gledaju idole, a one baš nisu za to podobne. Jedna dobra pjevaèica treba publici ponuditi nešto mnogo više osim tjelesne strasti.

Razmišljate li o penziji?

-Ne, nikako. Kada bi ostišao u penziju mislim da bi mi se polako poèele gasiti moždane vijuge. Obzirom da imam više od 65 godina išao sam da se vakcinišem, pa kada sam vidio ljude mojih godina ja sam se prepao. Sve su to kao neki starci, koji samo èekaju taj neki sudnji dan. Meni je i supruga govorila, da bi trebao u penziju, a ja sam joj rekao da mi to nikada više ni u šali nije pomenula. Ja imam svoju firmu SENNA d.o.o, imam desetak zaposlenih, na tržištu se ljuto borim sa svjetskom filmskog industrijom. Veliki je uspjeh kada se odbiju sve svjetske firme, a uzme se moja firma za snimanje filma „Rat zvijezda“.

Razgovarao: Bato ŠIŠIĆ