Redakcija
Dženana Juzbašić godinu dana je provela sa maloljetnom kćerkom u sigurnoj kući u Sarajevu. Bila je, kako kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE), žrtva psihološkog i socijalnog porodičnog nasilja.
„Čovjek sa kojim sam bila u braku je patološki kockar. Probali smo svašta, ali u Bosni i Hercegovini ne postoji institucija koja liječi patološke kockare. Tu sam povukla crtu, rekla sam ne želim, neću, boriću sa sama sa svojim djetetom“, priča ona.
Prijetnje i uhođenje, kaže, počeli su nakon što je napustila supruga i iselila se s djetetom iz zajedničkog doma. Informacije gdje dalje, dobila je od koordinatorice sigurne kuće, nakon što je pozvala besplatni SOS telefon.
„Onda je bio logičan slijed događaja, podnošenje krivične prijave u policiji. To je bila malo veća procedura, jer mi je tadašnja inspektorica rekla da sam ‘optužila svog partnera na pravdi Boga’ , s obzirom da nisam imala tragove nasilja, modrice, ogrebotine i slično“, objašnjava Dženana i dodaje da je sud njenom suprugu uveo zabranu uhođenja, ali da mjere nije imao ko da provodi, pa se njen boravak u sigurnoj kući umjesto tri mjeseca produžio na godinu dana.
„Vi kao osoba koja je izložena nasilju dobijete te zaštitne mjere, ali ne postoji nijedan organ koji bi nadgledao da li se te zaštitne mjere provode“.
U BiH djeluje ukupno osam sigurnih kuća u okviru nevladinih organizacija. Smještajni kapacitet je 181 kreveta.
U Federaciji BiH sigurne kuće suočavaju se sa neredovnim i nedovoljnim novčanim primanjima, jer se finansiraju iz budžeta Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, gdje apliciraju na javne pozive.
Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici RS osigurano je finansiranje rada sigurnih kuća iz budžeta RS 70 posto i jedinica lokalne samouprave 30 posto.
Agencija za ravnopravnost polova BiH Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u 2020. godini osiguralo je grant sredstva iz budžeta Ministarstva za troškove sigurnih kuća, u ukupnom iznosu od 100.000 KM (50.000 eura).
Koliko se „Istanbulska konvecija“ primjenjuje u BiH
Bosna i Hercegovina je potpisnica Istanbulske konvencije Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Radi se o prvom pravno obavezujućem i sveobuhvatnom međunarodnom mehanizmu borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
Konvencija Vijeća Europe međunarodni ugovor sastavljen je pod okriljem Vijeća Europe i potpisan 2011. u Istanbulu, a potpisala ga je Evropska unija i 46 država.
Bosna i Hercegovina je ratifikovala Istanbusku konvenciju 2013. godine, a proces usklađivanja pravnog i institucionalnog okvira BiH je započeo odmah nakon ratifikacije.
Osim zakona o zaštiti od nasilja u porodici, rađene su i izmjene relevantnog zakonodavstva u oblastima krivičnog zakonodavstva i socijalne zaštite.
Ombudsmenka za ljudska prava BiH Jasminka Džumhur kaže da je godinama primjetna „nekoordiniranost u sprovođenju reformskih procesa“, posebno na nivou entiteta i Brčko Distrikta, što za poslijedicu ima različitu zakonsku regulativu.
„Iako je BiH ratificirala sve međunarodne standarde i Istanbulsku konvenciju, čime je država preuzela obavezu da će nacionalno zakondavstvo bez obzira na kojem nivou uskladiti sa međunarodnim standardima, mi smo još uvijek u procesu usklađivanja zakonodavstva“, objasnila je za RSE.
Republika Srpska (jedan od dva bh.entiteta) i Brčko distrikt (posebna administrativna jedinica u BiH) su uskladili u većem dijelu svoje zakonodavstvo sa Istanbulskom konvencijom, dok Federacija BiH nije. Taj proces je trebala završiti prije pet godina.
Kada će zakon biti usvojen u Federaciji BiH?
Komisija za rodnu ravnopravnost u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH (FBiH) predložila je Nacrt Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Nacrt je trebao biti razmatran na sjednici ovog Doma 5. jula, ali je povučen sa dnevnog reda, jer nije dostavljen na sva tri jezika (bosanski, srpski i hrvatski).
Miomirka Melank, zastupnica Naše stranke u Parlamentu FBiH i članica Komisije za rodnu ravnopravnost objašnjava za RSE šta je predviđeno novim nacrtom zakona.
“Uvode se neke od mjera podrške ženama, na primjer sigurne kuće su ranije imale sigurno finansiranje samostalno, nezavisno od države, a ovim Zakonom se uvodi obaveza finansiranja sigurnih kuća od Vlade Federacije BiH sa 40 procenata, 40 procenata kantoni i 20 posto lokalne zajednice. Do sada su sigurne kuće morale obezbijediti veliki dio sredstava samostalnim inicijativama i to je komplikovalo njihov rad“, ističe Miomirka Melank.
Izmjene u skladu s “Istanbulskom konvencijom“, nastavlja ona, podrazumjevaju „način na koji se žrtve trebaju tretirati nakon nasilja“.
Da bi Zakon imao puni efekat potrebno je izmijeniti i Krivični zakon, jer bi kazne za počinitelje nasilja bile oštrije.
„Mi sada imamo preniske kazne koje dopuštaju da se nasilnici nakon kratke odslužene kazne vrate u svoje porodice. Ta ograničenja će sada biti promijenjena. Odnosno kada su žrtve djeca na primjer, kada je načinjeno nasilje u porodici, pogotovo seksualno, sada su nasilnici kažnjeni sa nekim kaznama između recimo tri do pet godina“, istakla je.
U Federaciji BiH posljednja izmjena Zakona o zaštiti od nasilja u porodici usvojena na sjednici Predstavničkog doma Parlamenta FBiH 26. januara.
Tom izmjenom uvodi se institut „osobe od povjerenja“ koji će pomagati žrtvama u sudskim procesima.
No, kako navode u nevladinom sektoru, to nije dovoljno. Pod sloganom “Nasilje nije privatna stvar” Mreža nevladinih organizacija “Sigurna mreža”, kojom koordinira Fondacija lokalne demokratije, provodi zagovaračku kampanju za usvajanje novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u Federaciji BiH.
Amer Homarac, pravi savjetnik Fondacije lokalne demokratije za RSE objašnjava da aktuelni Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u FBiH iz 2013. godine je usvojen prije nego što je BiH ratifikovala „Istanbulsku konvenciju“.
„Ima proširen opseg zaštite žrtava nasilja u porodici, definisani su subjekti zaštite, definisani su tačno prava žrtava nasilja u porodici koji sada u potpunosti korespondiraju sa Istanbulskom konvencijom“, objasnio je on.
Sljedeća sjednica Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH biće održana 27. jula.
Zakoni u Republici Srpskoj djelimično prilagođeni „Istanbulskoj konvenciji“
U drugom bh. entitetu Republici Srpskoj (RS) izmjene i dopune Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, koji je stupio na snagu u maju 2020. godine, uglavnom su usklađene s „Istanbulskom konvencijom“.
Pružanje podrške i zaštite žrtvama porodičnog nasilja su izmjene koje su napravljene, ističe Gorica Ivić, projektantkinja koordinator u Fondaciji Udružene žene Banjaluka, jedna od članica „Sigurne mreže“ u BiH.
„Ovim izmjenama nasilje u porodici je isključivo krivično djelo, a do sada je bilo tretirano ili kao prekršaj ili kao krivično djelo“, objasnila je Ivić za RSE.
Novina je da pripadnici policije moraju procijeniti rizik ugroženosti žrtve od nasilnika, te prema tome zaštiti žrtvu nasilja u porodici. Žrtva treba biti informisana o tome kako i ko će je štititi od nasilnika. Hitne i zaštitne mjere za sprječavanje i suzbijanje nasilja od sada može tražiti i sama žrtva.
Zakon propisuje i osiguranje „osobe od povjerenja“ za žrtvu.
Kazne i sankcije za počinitelje nasilja prilagođene su naknadnom izmjenom Krivičnog zakona RS-a. Najveći broj predmeta nasilja u porodici, nastavlja Ivić, ranije se završavalo sporazumom o priznanju krivice, a u praksi to znači da se „u 70 odsto slučajeva radi o uslovnoj kazni“.
„Najveći problem je sama percepcija nasilja u porodici koje je i dalje posmatrana kao privatna i individualna stvar svake porodice“, naglasila je Ivić.
Ivanka Marković, profesorica Pravnog fakultetu u Banjaluci, koja je bila predsjednica Savjeta za suzbijanje nasilja u porodici RS- u dva mandata u Narodnoj Skupštini RS-a, kaže kako izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici nije predviđena naknada štete žrtvama.
„To je do sada ostalo zanemareno, jer sudovi u toku krivičnog postupka izbjegavaju da riješe njihov imovinsko-pravni zahtjev za naknadu štete, čime žrtvu dovode u situaciju da u parničnom postupku ponovo dokazuju da im je pričinjena štata i time ih dodatno izlažu traumi i viktimizaciji“, istakla je, dodajući da se u praksi Zakon koji predviđa hitnost postupanja po prijavama za nasilje u porodici ne primjenjuje, čime je žrtva ostala na milost nasilniku.
Seksualno nasilje u porodici!?
Seksualno nasilje u porodici tretira se Zakonom o ravnopravnosti polova u BiH, te entitetskim porodičnim zakonima, zakonima o zaštiti od nasilja u porodici, krivičnim zakonima.
„Ko na osnovu pola vrši nasilje, uznemiravanje ili seksualno uznemiravanje kojim se ugrozi mir, duševno zdravlje i tjelesni integritet kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”, navedeno je u Zakonu o ravnopravnosti polova.
Prema krivičnim zakonima, propisane kazne za nasilje u porodici su do tri godine.
Dok su za krivično djelo “silovanje” propisane kazne do deset godina, ili ako je djelo počinjeno na naročito okrutan i ponižavajući način, kazne mogu biti do 15 godina.
Ombudsmenka za ljudska prava BiH, Jasminka Džumhur, ističe da, ukoliko bi se napravilo istraživanje među stanovništvom o seksualnom nasilju u porodici, podaci bi bili poražavajući.
„I dalje se smatra da su seksualni odnosi u braku sastavni dio bračnih dužnosti partnera, bez obzira na postojanje voljnog momenta o tom činu od bilo kojeg partnera. Mi dakle još robujemo stereotipima da je u bračnoj zajednici sve dozvoljeno“, ističe ona.
U BiH ne postoji jedinstveni protokoli za prikupljanje podataka o nasilju u porodici. No, Agencija za ravnopravnost polova, na osnovu podataka Gender centar Vlade FBiH i Ministarstvo porodice omladine i sporta RS- a za RSE je dostavila podatke koji pokazuju kako je u 2019. broj prijava policiji bio 2157.
Broj podnesenih izvještaja nadležnim tužilaštvima je 1327.
