“Kako nam je? Prilagodljivi smo”

Gospođa Marija u kontejnerskom je naselju od 7. ožujka. Živi sa sinom, snahom i dvogodišnjim djetetom.

– Kako nam je? Ja uvijek kažem da smo mi ljudi koji smo prilagodljivi. Ne znam je li to dobro ili nije, govori nam.

– Ovo bi trebala biti samo kuhinja, a nama je tu sve – i boravak, i blagovaonica, i perilica rublja. Ali pokušavamo, kako bih rekla, nešto namjestiti kao kuću što nam je bila, da nam bude slično, kaže Marija Radošević.

Njezina je nekretnina, kaže, na deset metara ispod opasnog klizišta u Prnjavoru Čuntićkom.

– Ne znam kad ćemo se moći vratiti. Svi smo svjesni da će to dugo trajati, kaže Marija.

– Mi bismo trebali dobiti zamjenski smještaj. Evo sad, strpljivi smo i čekamo, dodaje.

Ispod klizišta je, kaže, izvor koji se zamutio u dva navrata.

– Nema sanacije, nema gradnje… Kuća je napukla, dimnjak… Klasika, kaže Marija.

“Tko ne bi htio na svoje. Srce te vuče”

Gospođa Nevenka se iz svoje kamp-kućice došla rashladiti kod prijateljice u kontejner. I ona je bila u kontejnerskom naselju, no vratila se u kamp-kućicu u svom dvorištu.

– U toj kamp-kućici je vruće, vruće, prevruće, kaže Nevenka Karaka.

Kuća joj ima crvenu naljepnicu.

– Kuća je za rušenje. Kad će to biti, dragi Bog ne zna. Sin je dobio donaciju, montažnu, i on je sa svojim sinom i snahom u montažnoj, a ja sam naslijedila njegovu, što je on dobio od dobrih ljudi s mora, iz Umaga, kaže Nevenka.

Voljela bi se vratiti u svoj dom.

– Na svoje, naravno, tko ne bi htio na svoje. Srce te vuče, kaže.