in

Business portret:John Fredriksen – Business Magazine

Slatka-Tajna.Eu

John Fredriksen je naftni i brodski magnat rođen u Norveškoj, državljanin Kipra sa prebivalištem u Londonu i vlasnik je najveće svjetske flote tankera. Većinski je vlasnik kompanije Seadrill, izvođača dubokog bušenja za naftnu industriju, kompanije za uzgoj ribe Mowi, kompanije Golden Ocean Group za suhu rasutu industriju i kompanijie Deep Sea Supply, međunarodni operater plovila za snabdijevanje na moru. Putem svojih investicijskih kompanija Hemen Holdings i Meisha, Fredriksen kontrolira kompanije  Frontline, međunarodnog pomorskog prevoznika sirove nafte i Golar LNG, vlasnika i operatera metanizera i FSRU. Prije nego što se odrekao norveškog državljanstva, bio je najbogatiji čovjek Norveške. Norveški magazin Kapital uvrstio je Fredriksena na listu milijardera 2013. godine sa neto vrijednošću od 69,75 milijardi norveških kruna.

Godinu ranije uvršten je među 50 najuticajnijih ljudi prema magazinu Bloomberg Markets. Među 10 je najuticajnijih ljudi u brodarskoj industriji prema listu Lloyds  2014. godine. Na Forbesovoj listi milijardera nalazi se na 141. mjestu sa procijenjenim bogtastvom od 10,5 milijardi dolara.

Prva velika zarada

John Fredriksen, sin zavarivača, rođen je 10. maja 1944. godine u Oslu, a odrastao je u Valerengi, četvrti u blizini luke Oslo. Godine 1960. napustio je školu i zaposlio se u lokalnom brodskom brokeru kao kurir. Upisao je noćnu školu kako bi stekao obrazovanje, ali teleks na poslu smatrao je zanimljivijim izvorom znanja. Njegove šifrirane poruke pokazale su koje kompanije žele poslati teret u inozemstvo, a koji brodovlasnici traže čartere.

“Vidjevši protok informacija, znao sam da bih, ako budem imao prave informacije, mogao učiniti nešto”, kaže Fredriksen.

Nakon odlaska iz Norveške, 1960.-te je proveo radeći kao posrednik u New Yorku, Singapuru i Ateni. Godine 1973. kupio je svoj prvi teretni brod Caricom i odmah izgubio investiciju od 700.000 američkih dolara nakon što mu se pokvario motor na Karibima. Međutim, uskoro je vidio svoju priliku za zaradu. Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) 1973. godine odobrila je embargo na isporuke nafte u SAD kako bi se osvetila za podršku Nixonove administracije Izraelu u Jomkipuraskom ratu. Nakon što su dugoročne cijene najma tankera pale na historijski najniže nivoe od 1973. do 1977. godine, Fredriksen, koji je tada bio u ranim 30-ima, skupljao je ugovore. Kad su stope skočile 1978. godine, iznajmio je brodove na dnevnom promptnom tržištu po cijenama koje su bile višestruko više od onih koje je prvobitno platio. Trgovina mu je pomogla da zaradi te godine 40 miliona dolara, što je bila njegova prva velika zarada.

Početkom 1980.-ih Fredriksen se borio za upravljanje vlastitom flotom usred političkih previranja u Perzijskom zalivu. Predsjednik Jimmy Carter stavio je embargo na izvoz nafte iz Irana nakon što su islamski revolucionari 1979. godine zauzeli američku ambasadu u Teheranu i uzeli 52 Amerikanca za taoce. Tada su 1980. godine Iran i susjedni Irak zaratili, dodatno zatvarajući protok nafte kroz Hormuški moreuz. Fredriksen kaže da je imao problema s iznajmljivanjem svojih tankera i pristao je prevoziti naftu za National Iranian Oil Co. u rafineriju u Siriji.

“U to vrijeme nije bilo drugog posla”, kaže on.

Tako je, počevši od 1983. godine, počeo isporučivati ​​700.000 tona nafte svakog mjeseca u dva tankera s iranskog terminala na otoku Kharg preko Sueskog kanala do Sirije. Posao je bio opasan – irački piloti pogodili su tankere početkom 1986. godine raketama Exocet i ubili dva člana posade. Fredriksen se obračunao s iranskom nacionalnom kompanijom nakon što je zaostala sa plaćanjem 10 miliona dolara najma za pet svojih tankera koji posluju u Perzijskom zalivu. Fredriksen je zaplijenio brodove, neke natovarene naftom, premjestio ih iz iranskih voda i odbio ih vratiti dok Teheran ne plati. Iranska mornarica poslala je topovnjaču kako bi se predomislio, ali američki ratni brodovi, koji su pratili kuvajtske tankere kroz Zaliv, našli su se između protivnika. Sukob je završen kad je Fredriksen pristao prodati tankere Irancima.

Nakon povratka u Oslo suočio se s pravnom katastrofom. U novembru 1986. godine Fredriksen i nekoliko njegovih visokih rukovoditelja optuženi su da su njegovim posadama naložili da kradu sirovu naftu sa plovila i koriste je kao loživa ulja kako bi ih napajali. Također su ga optužili da je prevario osiguravajuću kuću Gard AS iz Osla i ugrozio živote članova posade korištenjem sirove nafte kao brodskog goriva. Fredriksen je negirao navode. Prema riječima njegovog bliskog saradnika Mortena Kristiansena ono što se činilo krađom zapravo je problem u načinu vaganja nafte. Kaže da su Iračani uništili obalne tenkove na otoku Kharg. Posade su morale sirovu naftu tovariti direktno u Fredriksenove tankere, a da je ne puste da odstoji nekoliko dana kako bi se pijesak i talog mogli slegnuti, prije nego što je otpreme. Ulje je prilikom isporuke težilo manje, jer su se krute tvari taložile tokom putovanja.

“Tvrdili su da smo ukrali hiljade tona, a to je bilo čisto smeće”, kaže Kristiansen.

Fredriksen je bio zatvoren gotovo četiri mjeseca dok nije počelo suđenje. U strahu da je njegov posao osuđen na propast, uputio je Kristiansena da proda flotu iako su stope prevoza i procjene brodova rasle. Odluka ga je koštala 300 miliona dolara. Pet godina kasnije platio je kaznu od od 1,5 miliona kruna (250.000 američkih dolara) kako bi se slučaj riješio prije suđenja. Nikada nije priznao krivicu.

Do 1996. godine Fredriksen se preselio u London i na Kipar, čiji je i postao državljanin s obzirom da se na Kipru ne oporezuje dohodak temeljen na dividendi. Te je godine preuzeo kontrolu nad Frontlineom, švedskom tankerskom kompanijom, u ugovoru vrijednom 462 miliona dolara. Počeo je nabavljati tankere, a za pet godina Frontline je imao 80 brodova čija je vrijednost bila 4,6 milijardi dolara.

Timing je bio savršen. Prosječne sedmične cijene chartera za supertankere porasle su za 676 posto od januara 1997. godine do njihovih najviših nivoa od 229.484 dolara dnevno u decembru 2007. godine, prema Clarkson Plc, brodskom brokeru broj 1 na svijetu.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku










Skupljanje investicija nakon krize

Tankerski skup bio je toliko bogat da je Fredriksen rekao da se počeo brinuti da nije održiv. Kako bi diverzificirao svoja ulaganja, pokrenuo je Seadrill 2005. godine. Njegova računica bila je jednostavna: prosječna starost dubokovodne bušotine bila je 20 godina, a ipak je bilo naručeno samo jedno novo plovilo, uglavnom zato što su operatori preferirali jeftiniji put njihovog obnavljanja. Fredriksen je razgovarao sa svojim kontaktima u velikim naftnim kompanijama i saznao da bi vjerovatno dali u zakup nove platforme ako im se pruži prilika. Nakon što je preuzeo pet starijih platformi, naručio je šest novih za 2,7 milijardi dolara, ne trudeći se zaključati dugoročne ugovore prije vremena. Do februara 2009. godine dnevne cijene za Seadrillove platforme udvostručile su se na više od 600.000 američkih dolara u odnosu na one iz 2005. godine.

Dobra su se vremena završila kada je kreditna kriza smanjila svjetsku potražnju za sirovom naftom za 2,3 posto od 2007. do 2009. godine, što je prvo smanjenje nakon 1993. godine. Brodovlasnici, koji su naručili 210 supertankera za isporuku od 2008. do 2011. godine, bili su opterećeni sa previše plovila. Charter stope potonule su na 7.254 američkih dolara dnevno u septembru 2011. godine. General Maritime Corp., kompanija sa sjedištem u New Yorku sa 32 tankera, bila je jedna od mnogih u svijetu koja je  podnijela zahtjev za zaštitu od bankrota.

Frontline se, također, suočio s problemima. Izgubio je 530 miliona dolara prihoda u 2011. godini, a dionice su pale 27 posto, na 3,14 dolara. Krajem 2011. godine Fredriksen je spasio svoju cisternu podijelivši je na dva dijela i premjestivši 11 svojih najboljih brodova i 666 miliona dolara duga u novu kompaniju, Frontline 2012 Ltd.

Zahvaljujući svojoj praksi dodjeljivanja masnih dividendi od svojih kompanija kad je dobit rasla, pridobio je povjerenje investitora koji bi se inače mogli kloniti pohabane industrije tankera. U maju 2012. godine je od kompanija Skagen AG iz Osla i drugih investitora prikupio 210 miliona dolara kapitala za Frontline 2012.

Frontline 2012 slijedio je strategiju rasta, uglavnom akvizicijama novogradnji u segmentima suhe robe, plina, sirove nafte i rafiniranih proizvoda. Godine 2015. Frontline 2012 objavio je posebnu dividendu i podijelio svoje dionice u spojenoj kompaniji Golden Ocean svojim dioničarima,nakon čega su se Frontline i Frontline 2012 dogovorili da će sklopiti transakciju spajanja, tako da je Frontline 2012 postala podružnica Frontlinea u potpunom vlasništvu. Čitava Frontline-ova flota procijenjena je na 13 milijardi dolara. Prihod ostvaren 2019. godine iznosio je više od 956 miliona dolara, a neto dobit oko 140 miliona dolara.

Kćerke nisu preuzele posao

Iako je 2012. godine Fredriksen uključio svoje kćerke Cecilie i Kathrine u posao sa ciljem preuzmanja veće uloge u vođenju kompanija, za koji je tada rekao da je to posao 24/7 ipak je u augustu 2020. godine odlučio imenovati upravitelja hedge fonda Svelland Capital sa sjedištem u Velikoj Britanij, Tor Andre Svellanda za izvršnog direktora ključnog holdinga svoje porodice Seatankers. Svelland je posato i glavni dioničar svjetskog kompanija Mowi, Frontline i Seadrill.

U i intervjuu za brodske novine Tradewinds 2019.godine, John Fredriksen rekao je da se želi povući. Fredriksen je tada odlučio da njegove kćerke neće preuzeti kontrolu nad kompanija.

“Moje kćerke ne bi trebale živjeti sa poslom svaki dan koji imam”, rekao je Fredriksen.

Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

I SIJEDE SU SEKSI: Holivudski frajeri s godinama sve bolji

Ni vlast u Srebrenici ne želi postere negatora genocida