Redakcija
“Zemlja-voda-zrak”, naziv je prvog stripa u Bosni i Hercegovini koji se bavi problemom zagađenosti okoliša. Strip je nedavno promoviran u Sarajevu, a cilj je da javnosti pokaže vezu između zagađenja okoliša i političke korupcije. Strip je rezultat suradnje aktivista, umjetnika i akademika iz Tuzle, Banjaluke i Mostara. Suradnici na projektu su bili Marko Gačnik, koji je radio ilustraciju, te Damir Arsenijević koji je urednik stripa.
Idejna začetnica je Šejla Šehabović, književnica i direktorica Muzeja pozorišne umjetnosti i književnosti BiH.
RSE: Autorica ste teksta u prvom stripu u BiH koji se bavi temom ekologije i zagađenja okoliša. Što Vas je motiviralo da napravite ovaj strip?
Šehabović: Naš urednik Damir Arsenijević godinama već vodi tu vrstu borbe. Mi smo krenuli od tranzicije i deindustrijalizacije u Bosni i Hercegovini. Ta istraživanja sa njegovim timom i Udruženjem Front slobode iz Tuzle proširila su se na dokumentiranje i evidentiranje trenutnog stanja okoline i prirode u Bosni i Hercegovini, koja je strašno degradirana. Nemamo ni dovoljno podataka da bismo znali jesmo li sigurni u našoj životnoj sredini.
Centar za istraživačko novinarstvo napravio je niz filmova, ova platforma Fronta slobode dokumentira i radi medijske analize iz historijske arhive o industrijalizaciji i deindustrijalizaciji, privatizaciji i pljački i tako dalje, u Bosni i Hercegovini, iza čega su nama ostali silni problemi koji se tiču otrova koji ostaju iza srušenih fabrika, privatizovanih fabrika koje rade u neodgovarajućem kapacitetu u odnosu na ono za što su napravljene, itd.
Naš dio se odnosi na to da pokušamo kroz popularnu kulturu da progovorimo, da uvedemo u popularnu kulturu nešto što je strašna tema – to ekološko nasilje, nebriga, namjerno odricanje od odgovornosti. U našoj zemlji niko ni za šta nije nadležan kada se pojavi problem. Ovo su veliki problemi, problemi koji se tiču toga da će nam djeca kraće živjeti zbog njih. To nije nešto što možemo zaboraviti.
Dakle, kao koautorica ovog stripa, ispričala sam priče koje su meni najbolnije, do kojih sam došla iz tuđih istraživanja, ali i svjedočenja aktivista i meni bliskih ljudi koji su prošli to iskustvo deindustrijalizacije.
Mi imamo dva perioda u Bosni i Hercegovini – jedan je uvođenje teške industrije, kada nastaju neke teške ekološke katastrofe, međutim, u tom periodu društvo pregovara – između koristi koju može dobiti ogromnim ekonomskim napretkom tadašnjeg doba i opasnosti od zagađenja itd.
Poslije rata imamo nešto obratno – imamo stvaranje profita koji odlazi u druge zemlje, a da svi ostali u našoj zemlji nemaju nikakve društvene koristi. Na tu pogodbu građani i građanke Bosne i Hercegovine nikada nisu pristali niti su za nju bili pitani.
To izvlačenje debljega kraja ima svoju historiju. Vrijeme je da progovorimo o tome i kako se suprotstaviti toj vrsti nasilja.
Ekološko nasilje u BiH
RSE: U stripu ima pet priča. Možete li ih ukratko predstaviti?
Šehabović: Radi se o pričama koje su vezane za Sarajevo, Tuzlu, Mostar i Banjaluku. U svakom od tih gradova svaka priča je vezana za neku vrstu ili ekološke katastrofe koja se desila ili ekološku katastrofu koja još uvijek traje. Ja ću navesti kao primjer deponiju u Mostaru koja se godinama ne rješava. To je priča koju pripovijeda aktivista. Ili, na primjer, priča o zagađenju u Tuzli koje pravi Elektrodistribucija BiH, o šljakištima, zagađenju hlorom, o fabrikama koje su propale i nepropisno skladište otpad, što je još opasnije, budući da se ne rade analize, ne zna se tačno šta ostaje iza njih, u kojim gradovima i kako.
Priče su pojedinačne, odnose se na većinu Bosne i Hercegovine. Likovi koje sam izabirala su oni koji mene najviše bole – likovi koji su najviše izgubili u tranziciji, ljudi koji za svoje oboljevanje ili propast svojih karijera ili života, za potpuni slom vlastitih vrijednosti nisu dobili za uzvrat ništa, a svojoj djeci su ostavili otrove koje sad ne znamo kako da uklonimo iz naše okoline.
RSE: Zašto ste izabrali formu stripa da obradite ovu temu?
Šehabović: Strip pripada popularnoj kulturi, čak supkulturi. Kod nas je višak nepotrebnih informacija. O nekim stvarima govorimo u statističkim podacima, kilogramima, mililitrima, hemičari nam govore analizu zraka. Ja to i sama ponekad ne razumijem. Dakle, nama te brojke malo šta znače ako ste neki laik. Međutim, umjetnost koja je pristupačna, koja je popularna daje nam priliku da se svako od nas uživi u ulogu nekog lika iz priče i da razumije šta je to što čovjeka boli i zbog čega bismo trebali da se međusobno solidariziramo i da se protiv zajedničkog neprijatelja borimo zajedno.
Strip pripada popularnoj kulturi
RSE: Pandemija korona virusa utjecala je uveliko na sve pore društva, posebno je na udaru kultura. Znamo da je dosta problema u funkcioniranju Vaše institucije. Kako preživljavate sve ovo vrijeme pandemije?
Šehabović: Teško preživljavamo. Mi smo, s jedne strane, uvježbani za krizu, mi živimo tim životom od 1995. godine. S druge strane, neizdrživo je kolika je ignorancija vlasti prema institucijama kulture koje su najvažnije u ovoj državi. Dok sam pisala ovaj strip, to mi je bila jedna bolna tačka.
Sve što je najvažnije u ovoj zemlji, od života naše djece što se tiče zagađenja, do toga da imamo sedam baštinskih institucija koje čuvaju nacionalno blago države Bosne i Hercegovine, da postoji nekoliko pristupa kako nas se sustavno uništava. Jedan je teški javašluk, nepoznavanje materije, isti su problemi i kod zagađenja i kod muzeja. Drugo, ljudi su umorni, sve više odustaju. I treće, nije samo stihija, nego postoji neka vrlo zla namjera da se na srušenim temeljima nečega što vrijedi želi na neki način politički i ekonomski ušićariti.
Tako naš muzej trenutno jako teško opstaje, opstaje na entuzijazmu pojedinaca. Jako nam je potrebna društvena solidarnost da bismo sačuvali našu instituciju.
RSE: Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti posjeduje bogatu muzejsku građu. Jedan od izazova svih muzejskih institucija je i digitalizacije građe. U kojoj je fazi realizacija digitalizacije građe u Vašem muzeju?
Šehabović: To je dobro pitanje. Upravo radimo na digitalizaciji. Radimo uz pomoć volontera, eto, ljudi koji nama pomažu iz čiste ljubavi prema našem muzeju.
To je jedan dugotrajan proces za koji naša zemlja nikako neće da pomogne vlastitim institucijama. Do finansijskih sredstava za digitalizaciju mi dolazimo isključivo iz inostranstva, od poreskih obveznika drugih zemalja, kao da naša zemlja nije uopće zainteresirana. Eto, ovi koji vladaju tim budžetima, ti vladari budžeta, oni ne vide nikakvu vrijednost u tome da se sačuva historija ove zemlje, nego misle da su oni izmislili zemlju jučer, pa eto, što ima danas, neka ostane zauvijek.
Digitalizacija je najvažnija za naše muzeje. Mi, za razliku od fabrika, ne pripadamo ljudima koji proizvode u našim muzejima. Muzeji su specifična vrsta institucija, ne pripadaju samo nama koji u njima radimo, nego pripadaju generacijama koje će doći iza nas. Mi danas čuvamo nešto što će im trebati za sto godina. Što u boljem stanju njima to predamo, naš uspjeh će biti veći.
‘Dobro je da su žene progovorile’
RSE: Posljednjih mjesec dana dosta je u javnosti prisutan problem seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja žena, gdje su javne osobe iznijele svoja iskustva. Vi ste osoba koja zastupa bolji položaj žena u društvu. Kako komentirate ovaj slučaj i hrabrost osoba koje su progovorile?
Šehabović: Dobro je da se ovo dešava, dobro je da su žene progovorile. Kao muzej, u ovom trenutku pripremamo niz radionica i iskreno se nadamo da ćemo nekako naći finansiranje za taj program. Ja, iz svog iskustva kao feministica i neko ko se bavi tim pitanjem, otvaranjem prostora u društvu da se govori o temama o kojima ne volimo da pričamo, mi želimo napraviti jednu vrstu edukacije, da se opismenimo u oblasti govorenja istine. Postoje načini na koje se o traumatskim temama u društvu može govoriti i postoje načini na koje se ne smije govoriti o takvim temama, jer proizvodite ili retraumatizaciju ili zatvarate diskurs za govor.
Dakle, baš bih voljela da jednu od radionica i sama održim, i održala bih je na temu šta ne smijemo govoriti kad govorimo o seksualnom nasilju. Svaki govor koji je otvoren i slobodan mora počivati na stvarima koje se ne smiju uraditi. Prvo se kaže šta se ne smije, a zatim ćemo govoriti kako da osvojimo vlastitu slobodu. Sloboda ne postoji bez odgovornosti, bez pravila. Nijedna sloboda na svijetu ne postoji bez odgovornosti i bez pravila.
Mislim da je vrijeme sada, imamo svjedočanstva, imamo hrabre žene koje su spremne da govore istinu. Sada svi moramo naučiti kako da se s time nosimo. Naš svijet se nepovratno mijenja. Bit ćete ili na pravoj strani ili na strani regresije.
