Balkanske priče s balkona u novoj normalnosti teatra

“Priče s balkona, priče s Balkana” ime je umjetničkog projekta nastalog u vrijeme prvih mjeseci pandemije dok su se teatri zatvarali, u strahu od virusa koji se u gužvi najlakše širi, a balkoni postajali prostori umjetničkog performansa.

Ograničenje prostora balkona iz naslova projekata, njegove veze sa pandemijom i prostorom Balkana, Vasko Raičević, dramaturg i član Alternativne teatarske aktivne kompanije, ATAK iz Podgorice koja je raspisala konkurs za kratki dramski tekst s naslovom “Priče s balkona, priče s Balkana” za Radio Slobodna Evropa (RSE) pojašnjava ovako:

“Tražili smo da vidimo šta povezuje druge ljude, druge narode, druge države, druge umjetnike u okolnostima kada se nameće izolacija, samoizolacija. Meni je u glavi bila slika onih balkona sa juga Italije gdje su ljudi izlazili i u vrijeme samoizolacije i ipak uspostavili komunikaciju sa drugim, sa susjedom. Tako da je balkon bio u tom smislu zanimljiv, ne samo neke zbog skučenosti kao slike balkanskih prilika, nego prosto i jedna mogućnost komunikacije.”

Balkon kao pozornica, Balkan kao tema

ATAK je bio aktivan i u uslovima koji nameću ograničeno kretanje i putovanja, što je tako strano teatarskoj praksi, pa je raspisao međunarodni konkurs “Priče sa balkona, priče sa Balkana” za najbolje kratke drame kojih je pristiglo čak 89.

“Radnja nekih od ovih drama se događa na prostoru balkona, i one mogu tako da se postave i da se odigraju. To nam je bila, s jedne strane, praktična, a sa druge strane i simbolična veza sa onim što je zahtijevano projektnim konkursom Evropske kulturne fondacije na čemu zapravo leži osnovna ideja – kako se povezati sa drugim kolegama umjetnicima koji su u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini kad niko od nas ne može doći tamo, kad nema te vrste pokretljivosti i komunikacije što je za pozorište naročito velika prepreka koja se teško prevazilazi.”

Iz fonda “Culture of Solidarity” (Kultura solidarnosti) Evropske kulturne fondacije (ECF) projekat je podržan i u novembru prošle 2020. godine odlukom četvoročlanog žirija u sastavu Stevan Koprivica (Crna Gora), Dino Mustafić (Bosna i Hercegovina), Filip Grinvald (Srbija) i Matko Botić (Hrvatska), proglašeno je 10 najboljih tekstova.

Propozicije konkursa raspisanog u pandemiji tražile su od autora da uzmu u obzir novonastale okolnosti i svoju kratku dramu ograniče na dva lika i sedam stranica.

Kratke drame, su prema konkursnom pozivu trebale da odražavaju stav balkanskih pisaca o temama: Balkanska vizija Evrope, povezanost i solidarnost u trenutnim okolnostima u doba pandemije, pogled na politički, socijalni, obrazovni i nacionalni smisao, subkulturu, ideološko nasljeđe balkanskih zemalja, balkanski pogled na Evropu, na probleme s kojima se mnoge zemlje susreću u procesu pridruživanja EU, antifašističko nasljeđe, život između Istoka i Zapada…

Odražavanje stava autora i politička dimenzija tekstova neizbježni su u odnosu na perspektive društva koje su prikazale drame pristigle na konkurs.

“Danas smo u trendu apsolutne političnosti umjetnosti. Pronaćićemo od antike političke dimenzije njihovih tekstova, ali nikad, čini mi se, kao danas politička pitanja nisu bila tako jasno iznošena u umjetničkim djelima, bilo da su u pitanju romani, bilo da je u pitanju dramska književnost, pozorišna itekako. Naročito sa razvojem postdramskog teatra. Njegova prva i osnovna i najveća dimenzija je, makar na osnovu toga šta teoretičari kao što je Hans-Thies Lehmann ili Erika Fisher-Lihte pišu, politička dimenzija. Ona je po njima primarna. Tako da kada kažemo to iz autorske prespektive, čini mi se da je nemoguće da se ta politička dimenzija ne podrazumijeva”, kaže Raičević.

Politika solidarnosti u umjetnosti

A politički stav organizacije ATAK ogleda se u načinu na koji su podijeljene nagrade na konkursu projekta “Priče s balkona, priče s Balkona”. Naime, ukupni fond od 5.000 eura za tekstove podijeljen je ravnopravno na prvih deset autora bez obzira na broj bodova koje su dobile njihove drame.

“Mislili smo da je najbolje da 10 autora dobiju podjednako. Zavisi od estetskog afiniteta člana žirija hoće li neko imati nekoliko bodova više ili manje. Nekako nam se učinilo da autori koji napišu jedan tekst do sedam stranica i dobiju novac koji za naše balkanske prilike nije beznačajan. Jedna prosječna plata u Crnoj Gori”, kaže Raičević i dodaje da se kroz realizaciju projekta pruža mogućnost i drugim pozorišnim radnicima koji uglavnom žive od honorara.

“Nova normalnost” nametnuta pandemijom izazvanom korona virusom u kojoj je potrebno održavati fizičku distancu poništila je suštinu tetarske umjetnosti – dijeljenje jednog iskustva u vremenu i razmjenu energije u zajedničkom prostoru onih na sceni i onih u publici. Teatarske kuće širom svijeta pokušale su se prilagoditi pandemijskim uslovima prebacujući se u digitalni prostor, nudeći repertoare na online platformama. Tako se prestalo ići u pozorište, a ono je kroz elektronske uređaje došlo u domove svoje publike.

Ali, kako kaže Vasko Raičević: “Pozorište je od svih umjetnosti najmanje prilagodljiva. Ono zavisi od direktne energije i reakcije. To je bilo tako od prije 2.500 godina. Čitajući samo npr. Aristotelove pojmove o katarzi – za to je sve prosto neophodan taj živi čovjek na sceni i taj živi čovjek u publici. Makar to bio taj jedan jedini čovjek u publici i jedan jedini na sceni”.

Projekat “Priče s balkona, priče s Balkana” dalje nastavlja život kroz formu teksta jer ATAK planira objaviti zbornik i postaviti predstave nekih od najboljih kratkih drama, snimiti ih i distrubuirati putem interneta.

Uslovi rada na predstavama u pandemiji su ograničavajući što će, po riječima Raičevića, odrediti dalji tok projekta:

“Po projektu je predviđeno da, ukoliko uslovi dozvole, misleći prije svega na pandemiju, da se napravi predstava na osnovu nekoliko tekstova. Kao jedan omnibus na istu temu. Može biti mali broj glumaca koji mijenjaju uloge, to može imati jednu vrlo interesantnu pozorišnu dinamiku, zavisi naravno od rediteljske vizije. Ukoliko ne, u svim tim sredinama – Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj – ideja je da se izvede nekoliko kratkih komada, snimi, da se streamuje i da onda imamo tu vrstu konekcije i dostupnosti prilagođene uslovima u pandemiji.”

Troje autora, tri drame, tri problema

Među 10 najboljih našli su se Monika Herceg iz Hrvatske, Sara Radojković iz Srbije i Zoran Rakočević iz Crne Gore koji su za RSE govoili o temama kojima se bave njihove drame i tome da li su propozicije ograničene na dva lika i sedam stranica za dramski tekst za njih bile olakšavajuće ili ograničavajuće.

Monika Hercog (30) hrvatska pjesnikinja i autorka dobila je najviše poena i, u solidarnom duhu, jednaku nagradu. U drami “Mrtve ne treba micati” progovara o problemu nasilja u porodici.

“Nasilje u obitelji velik je tumor našeg društva, prešućeni tumor koji izjeda to društvo. Nažalost, o nasiljima svih vrsta koja se događaju u obiteljima i ovako se malo govorilo, nekako je naše društvo i dalje uhvaćeno u patrijarhalni model toliko da se to smatra stvarima unutar obitelji koje se ne tiču one izvana, ili još gore, društvo osuđuje one koji se usude o tome govoriti i izlaže iz stupa drama”.

“Ono što je pandemija učinila jest da je žrtve stavila da budu stalno dostupne svojim zlostavljačima i kada sam mislila o tome, svaki puta mi se srce slamalo. Škola ili vrtići, koja je možda bila jedini način da netko utekne od svega, zatvorili su se. Poslovi, koji su možda kako tako razdvajali zlostavljače ili žrtve, najdenom su se radili od doma. Mislim da se puno nasilja i potenciralo tom nemoći koja se dogodila, bilo radi teške financijske situacije ili straha. Mislim da ni ne znamo još kakve će sve to posljedice ostaviti na sve”, napisala je Herceg u pismenom odogovru za RSE.

“U ovoj drami pokušavam shvatiti mehanizam koji dovede ženu do te točke da zapravo presudi svom zlostavljaču”, odgovara Herceg i dodaje:

“Nužno je da shvatimo koliko je teško živjeti s nasiljem i koliko naš sustav i dalje žene, čak ako i ubiju u samoobrani, krivi i za nasilje nad njima i za napada na njih. To je nužno mijenjati, a da bi se to dogodilo, moramo intenzivnije suosjećati sa žrtvama nasilja u obiteljima. Obitelj, partnerstvo trebalo bi biti ono mjesto koje nas štiti od svijeta. Na koliko se samo načina svijet ruši kada ono to nije? I kolika je ta bol stanog nasilja? Moramo moći shvatiti to. Žene daleko rjeđe ubijaju svoje nasilnike nego li muškarci ubiju svoje žrtve. Femicid je toliko čest da bi nas to trebalo zastrašivati.”

Sara Radojković (31), dramaturginja iz Beograda kaže da ju je na konkurs privukao jedan ‘banalni razlog’:

“Obožavam dramske minijature i mislim da mi sasvim dobro idu. Sličan konkurs u organizaciji Regionalne mreže koju je pokrenuo ADU u Zagrebu a koji je okupio sve akademije dramskih umetnosti širom prostora bivše Jugoslavije bio je jedno od mojih najlepših studentskih iskustava”.

“Moja dramska minijatura “Popokatepetl” na temu pravde predstavljala je FDU iz Beograda a pružila mi je priliku da shvatim da postoji i neka akademija na Cetinju i u Sarajevu i Skopju, Ljubljani, Banjoj Luci, Novom Sadu, upoznam njihov način rada, upoznam moje drage kolege i koleginice… Od tada obožavam ovu formu i smatram je vrlo izazovnom, a što mi čovek više ograničenja postavi to je meni zanimljivije da rešim taj ‘matematičko dramaturški problem’. Domišljat naziv ovog konkursa svakako mi je dao dodatnu motivaciju da se prijavim. Iako nisam znala ništa o ATAK-u videla sam da je neko propozicije konkursa jako dobro promislio trudeći se da spoji suštinu i formu. I baš zbog toga mislim da moj tekst može da se realizuje na hiljadu i jedan način, od toga da glumac i glumica stoje svako na svom balkonu “balkanu” i bacaju tekst, što slučajnim prolaznicima što jedno drugom, do bilo kog vida multumedije”, napisala je Radojković za RSE koja je na konkurs poslala kratku dramu “Svi psi idu u raj”.

Zoran Rakočević, crnogorski pozorišni reditelj bavi se fenomenom granica u istoimenoj drami i za RSE kaže da je pandemija izazvana korona virusom samo podcrtala stanje stvari, naročito u kulturi.

“Vjerujem da je u kulturi pandemija već decenijama”, zaključuje Rakočević.

“Balkan je pseudonim za društvenu traumu i crna rupa za zdravo održiv biznis, nažalost, umjesto što je mogao postati eldorado po svojim prirodnim ljepotama i živopisnom nasljeđu”, dodaje ovaj sagovornik govoreći o Balkanu i granicama.

“Tu prepoznajem, kako sam se trudio u nagrađenu dramu da prenesem, klaustrofobiju ovdašnjeg čovjeka, osujećeog na putu prema svim mogućim uspjesima, strah od promjene, strah od drugačijeg, obeshrabrenog, iskorišenog i nesvjesnog svih svojih predrasuda i stranputica. Tako su i likovi fizički na izmaku snaga, na geografskim limesima ovog zaboravljenog svijeta, koji se otuda naziva ‘trećim’, dakle trećerazrednom klasom.

Fenomenološki, tako, granica za mene postaje ne samo mjerljiva kilometražom, vidljiva na policijskim i carinarskim trakama, opipljiva u bodljikavim žicama i ausvajsima sa ličnim brojevima, već kumulativno empirijski saživljiva – bliska, želučana, pulsirajuća, košmarna, ona koja ti poručuje koliko si daleko”, ispričao je Rakočević za RSE.

Na pitanje o tome kako vidi izvođenje svoje drame kaže:

“Ja sam pozorišni reditelj i vjerovatno i kad pišem drame, što je rijetko, razmišljam iz svog ugla. Propozicije konkursa se jesu činile otežavajućima, ali kasnije sam shvatio da je kunst baš u tim uslovnostima i da one tjeraju na konkretnost, tematsku oštrinu i rasterećivanje likova. Teško je na manjem prostoru operisati, ali siguran sam da tako rezultat dobija bolju optiku, veći kvalitet, lakonsku enigma koja u malo kaže mnogo. Volio bih da neki drugi reditelj uzme taj material i promisli ga iz svojih cipela, plašim se jednoumlja, kako u životu, tako i u branši. Režirati svoje dramske komade mač je sa više oštrica i zamka, mada nije nemoguće. Možda bih se i usudio, ali to bih morao biti neki drugi ja, koji će u spostveni tekst da gleda kao u propast.”

Digitalna budućnost teatra?

Pod pretpostavkom da se svijet više ne bude mogao sasvim vratiti na pozicije prije pandemije, sagovornike smo pitali da li u digitalnom prostoru vide prostor za teatar.

Raičević kaže da bi u tom slučaju umjesto pozorišta spektakla koje je doživjelo svoj vrhunac u nekim momentima tokom 20 vijeka, pozorište moglo napraviti zakoret ka intimnijem djelovanju.

“Pozorište bi moglo da se vrati na neke forme koje su već i postojale, a to je npr. u 18. vijeku kada su neki krugovi igrali predstave, to su bili počeci simbolističkog pozorišta sa Maeterlinckom (belgijski dramski pisac i pjesnik Maurice Maeterlinck, op.aut.) i ostalim autorima koji su se kasnije afirmisali, Maeterlinck je Nobelovac (1911. nagrada za književnost, op.aut.), i već radili drugačije predstave, ali su imali neke komade koje su igrali za jedan manji krug ljudi po stanovima i po nekim improvizovanovim scenama koji su zapravo podrazumijevali jedan uži krug publike.

To više nije bilo pozorište elite u smislu klasne elite, dvora sa velikim pozorištima… nego jedna intelektualna, manja grupa. Moguće da će pozorište postati malo intimnije u tom smislu. Za manji broj gledalaca jer svako pozorište, ne mogu reći svako, ali većina pozorišta osim ovih velikih scena imaju neke manje, intimnije scene za specifične vrste komada.”

“Svaki prostor, prostor teatra, pogotovo prazan prostor”, kaže Rakočević, ali dodaje da to ima svoje dobre i loše strane. “Zamjena teza je u tome što digitalni prostor nije u stanju da zauzme teatar. Jedino je moguće obratno – da teatar zauzeme njega i prilagodi ga sopstvenom saobraćaju (isto kao kod čuvene hrišćanske tirade da je bog stvorio čovjeka po svom obliku, što je luckasto).

Nažalost, mnogi su u ovo vrijeme lockdowna pokušali da se prilagode digitalnim prostoru, pa smo u kratko vrijeme, osim blagog i kratkotrajnog povezivanja regiona i kulturnog prostora, imali gomile nesagledivog i budzašto emitovanog programa na elektronskim medijima bez glave i repa, docirajući nam momente dokolice, gluposti i beznađa svakog “umjetnika” koji ima bolji telefon.”

Pozorište u digitalnom prostoru Sara Radojković doživljava kao svojevrsni surogat i kaže da u digitalnom prostoru ima mjesta za surogat teatar kao što ima za surogat školu, surogat druženje, surogat predavanja i ispite…

“Što se mene tiče, pandemija nije redefinisala pozorište osim što nam je osvestila koliko je pozorišno iskustvo ovisno od živih susreta svake vrste. Ako pristanemo na surogat pozorište pristaćemo i na surogat živote i onda nam stvarno više nema pomoći, mada ni trenutno nisam mnogo optimističnija.”

Za Moniku Herceg je teatar susret i da se taj susret može odviti i online kada treba. Ona kako pjesnikinja navodi da je “poezija je također susret, bilo s knjigom, čovjek ili glasom”:

“No i teatar zapravo lako može prijeći u digitalni prostor, mislim da te granice nisu zapravo tako krute kao što nam se čine. Mislim da njegova budućnost svakako tamo nije na neki klasičan način, ali da je moguće da on, ako to bude potrebno, pronađe i neki svoj put.

Umjetnost je zaista tu otkako je civilizacije i nismo je nikad doveli do izumiranja. Naprosto nam je potrebna. Potrebna nam je poezija. Književnost. Teatar. Sve. Jer nas to čini više u vezi samima sa sobom i svjesni smo da je to tako. Tako da ne samo da ima nade, nego nema straha. (…) Upravo umjetnost daje nam kapacitete da se nosimo s mnogim ovim stvarima, pa čak i pandemijom.”