in

Razvoj kao vitalni interes – Kolumne

Slatka-Tajna.Eu

FROENSIS ZA POLITIČKU KLASU. Poznato je da naši političari čitaju samo knjige koje su sami napisali ili koje su o njima napisali drugi. Oni se ne hvataju ozbiljne literature, koja bi im mogla biti koristan vodič u obavljanju javnih poslova upravljanja državnom zajednicom.

Vjerovatno im je tako promakla i knjiga Vjekoslava Domljana, jednog od najboljih naših ekonomista, o “grandioznim promašajima” i strateškim vizijama ekonomskog razvoja BiH, što je u osnovnom opisu njihovog posla. Knjiga “Potezanje vitalnog r(n)acionalnog interesa” objavljena je u izdanju “Lijepe riječi”, iz Tuzle, prije dvije godine (2018). Prof. dr Vjekoslav Domljan bio je predavač Ekonomskog fakulteta u Sarajevu i Pravnog fakulteta u Mostaru, a danas je redovni profesor i rektor Sarajevske škole nauke i tehnologije. Pored toga, on je nezavisni ekonomski ekspert, konsultant mnogih međunarodnih organizacija, savjetnik u više vlada, diplomata i bivši ambasador BiH u Kanadi. On je jedan od onih “strateških mislilaca” i javnih intelektualaca kakvih je malo u našoj akademskoj zajednici i kulturnoj javnosti. Knjiga predstavlja cjelovitu dubinsku analizu stanja domaće ekonomije i njene isključenosti iz savremenih globalizacionih tokova. Knjiga se može smatrati nastavkom istraživanja dvojice njegovih prethodnika. Prva je studija Mije Mirkovića, hrvatskog i jugoslovenskog ekonomiste, “Glavni uzroci ekonomske zaostalosti slovenskih naroda”, što je njegova doktorska teza, odbranjena na Fakultetu za ekonomske i društvene nauke na Univerzitetu u Frankfurtu na Majni 1923. godine. Ova knjiga, godinama nepoznata domaćoj stručnoj javnosti, otkriva uzroke ekonomskog zaostajanja naroda i zemalja bivše Jugoslavije. Na tragu teorijskih premisa sociologa Maksa Vebera, Mijo Mirković je istražio uticaj različitih faktora na ekonomski razvoj, od geografskih obilježja, prirodnih resursa, naučno-tehnološke baze, filozofsko-religioznih osnova društva i psihosocijalnih i antropoloških karakteristika stanovništva, analiziranih naroda i zemalja. U njegovoj analizi ljudski faktor se pokazao kao presudan razlog ekonomskog zaostajanja slovenskih naroda. Drugim riječima, bez vizionarstva političke, ekonomske i kulturne elite koja vodi državu nema napretka nijednog naroda ni zemlje. Bez promjene kulturno-političkog obrasca upravljanja državom i strateške vizije zemlje, transferisanog na primjerima i iskustvu bogatih zemalja nema uspješnog razvoja. Bez stvarne demokratije i meritokratije nema zaustavljanja silazne spirale zaostajanja, kao konstantne društvene stagnacije i regresije. Dok god političke elite ekonomski razvoj, napredak društva i naroda, opšti uspjeh svakog čovjeka i društva kao cjeline, ne stave na vrh apsolutnih prioriteta svog političkog djelovanja, zemlja neće izaći iz začaranog kruga statusa quo. Druga je knjiga Majkla Palarea “Balkanske privrede 1800-1914: Evolucija bez razvoja”, britanskog profesora ekonomije s Univerziteta Kembridž, objavljena 1997. godine. To je intrigantna knjiga koja upoređuje privredni razvoj balkanskih zemalja, Srbije, BiH, Crne Gore, Bugarske i Grčke, od početka 19. vijeka do Prvog svjetskog rata. Glavna teza Vjekoslava Domljana u ovoj knjizi je nemilosrdno jasna i poučna: Egzistirajući u različitim državnim zajednicama, BiH je dijelila sudbinu tih država. U višenacionalnim konfrontacijama dominiralo je preferiranje vitalnog nacionalnog interesa, u komunizmu je protežiran vitalni klasni interes, konačno je došlo vrijeme za potezanje vitalnog racionalnog interesa, kao jedine dobitne kombinacije uspješnog razvoja.


PUT ZA NIGDJE. Današnja BiH je primjer kako “mali Perica” zamišlja državu, društveni i ekonomski razvoj? Čisti voluntarizam političke klase, gole improvizacije, destruktivne politike, demagoške floskule i odsustvo strateške projekcije i spremnosti na nužne i teške reforme. BiH nema vizije, strategije i politike razvoja. Austrougarska je 1878. godine od Otomanske imperije naslijedila BiH sa “pastoralnom ekonomijom”. Snažniji ekonomski razvoj BiH pokrenut je dolaskom Austrougarske, “industrijalizacijom odozgo” i instalisanjem državnog kapitalizma. “BiH je u 20. stoljeće ušla kao razvijena u odnosu na druge balkanske zemlje (na primjer, u Kraljevinu Jugoslaviju ušla je sa 130 tvornica, a Srbija sa 70), a iz njega izašla u ruševinama.” Provodeći okupacionu politiku austrougarska vlast je u BiH, pored nekih loših stvari, uradila i mnoge dobre, prije svega one koje se tiču modernizacije zemlje, prihvatanja zapadnih vrijednosti, izgradnje infrastrukturnih komunikacija, industrijalizacije zemlje, otvaranja fabrika, izvoza robe i proizvoda, uspostave bankarskog sistema i druge reforme i promjene. Idući istorijskim slijedom, prvih 20 godina BiH u Austrougarskoj bile su zlatne, 20 godina u Kraljevini Jugoslaviji bile su bronzane, 20 godina u socijalističkoj Jugoslaviji bile su srebrne, a prvih 20 godina samostalne BiH bile su olovne godine. Prvu industrijsku revoluciju u BiH provela je Austrougarska, drugu industrijsku revoluciju provela je SFRJ, a svijet se danas nalazi u četvrtoj industrijskoj revoluciji. Autor nam otkriva malo poznate podatke: “U razdoblju od 1881-1913. industrijska proizvodnja je rasla po godišnjoj stopi od 12,4%. 1890. godine taj rast je iznosio 15% na godišnjem nivou. (…) BiH je skoro pri samom kraju austrougarske uprave tj. 1910. godine imala BDP po glavi stanovnika, kao i Italija. Danas je Italija članica G-7, kluba najbogatijih zemalja svijeta, a BiH članica PEC-4, kluba najsiromašnijih zemalja Evrope (BiH, Kosovo, Albanija, Moldavija).”


BiH, kao i ostale zemlje zapadnog Balkana, zaostaje u reformskim procesima. Još se nalazimo u fazi “nezavršene tranzicije”. U istim zemljama stvorena je srednja klasa, a u nas tek srednji sloj budžetarijat, dok je bivši industrijski proletarijat pretvoren u prekarijat. BiH je dobila najveću poslijeratnu finansijsku pomoć, koja nije dala gotovo nikakve razvojne rezultate. BiH je gradila lažni “narodni kapitalizam” bez kapitala, sa sertifikatima od papira, da bi na kraju stvorila “etnokartelni kapitalizam” bez kapitalista. Kao nusproizvod “pljačkaške privatizacije” i organizovane deindustrijalizacije nastao je prekarijat. BiH ima tri društvene klase: budžetarijat, poslovnu klasu i prekarijat. Javni sektor je najveći poslodavac u zemlji. Budžetska klasa je klasa koja živi od vladajuće interesne oligarhije. Proletarijat je tranzicijom preveden u prekarijat. BiH je najmanje globalizovana ekonomija u Evropi. Savremena ekonomija je globalizovana preduzetnička ekonomija znanja. U zemlji u kojoj je prisutan MMF, kao što je u BiH od 1998. godine, nema direktnih stranih investicija, stranih kompanija niti većeg razvoja.


Autor analitički dokazuje da je samostalna BiH u periodu od 2004. do 2006. godine, u tri godine imala stope rasta koje su stvarale dohodak po glavi stanovnika veći od prosječnog dohotka zemalja s višim srednjim dohotkom, ali je poslije globalne ekonomske krize 2008. izgubila taj razvojni korak i od tada samo nazaduje. Današnje vlasti u BiH pokušavaju da ponište tekovine dvije industrijske revolucije u BiH.


STIĆI I PRESTIĆI AFRIKU. Bivše socijalističke zemlje Istoka su tokom jedne generacije postale članice EU i zemlje visokog dohotka. Šezdesetih godina u komunističkom SSSR, iz vremena Nikite Hruščova, zvanična parola režima bila je “Stići i prestići Zapad”, što na kraju nije uspjelo budući da se sistem u tom nadmetanju raspao. Kod nas u BiH, na početku 21. vijeka, spasonosna ideja je kontraverzija ove parole “Stići i prestići Afriku”. Zemlje iz Afrike s većim dohotkom po stanovniku od BiH su Mauricijus, Sejšeli, Gabon, Ekvatorijalna Gvineja, Bocvana i Južna Afrika. Gabon i BiH, uprkos obilju prirodnih resursa, imaju visoku nezaposlenost, veliko siromaštvo i izraženu društvenu nejednakost. Ali, i takav Gabon je u prednosti u odnosu na BiH, jer istu veličinu nacionalnog kolača, tamo stvara 1,7, a u BiH 3,8 miliona stanovnika. Mauricijus je zemlja bez iskoristivih prirodnih resursa, čije su političke elite shvatile da je obrazovanje njihova jedina prednost i šansa. Uveli su besplatno obrazovanje, besplatnu zdravstvenu zaštitu, besplatan prevoz za učenike i studente i druge ekonomske mjere i ostvarili snažan ekonomski rast. Kao primjere zdrave opcije za BiH autor predlaže singapurizaciju BiH, preobražaj etnopolisa, mjesta lokalnog samoobuzdavanja u entropolis, mjesto globalnog spajanja preduzetnika, inovatora i investitora. Ili da izaberemo put Slovačke, čija je ekonomija u prošlosti slična BiH, koja se u međuvremenu industrijalizovala sa dodanom vrijednošću i danas je 3,5 puta razvijenija od BiH. Ili primjer Islanda. Nacionalni proizvod koji stvaraju BiH i Island su iste veličine. Međutim, islandsko društvo ima deset puta manje stanovnika od BiH i deset puta je produktivnije od našeg društva. U poređenju s Islandom BiH ima velike prirodne resurse, pa ipak nemamo visoke stope razvoja i očekivano društveno bogatstvo. Zaključak je jasan: Ko se u doba globalizacije uzda u prirodne resurse i jeftinu radnu snagu, osuđen je na dugoročnu stagnaciju i sigurnu propast. U protivnom BiH će postati “periferija periferije”, Balkana, Evrope i svijeta. Jedna od naučenih lekcija je da se mir pokazao blagorodan u prošlosti za BiH, ali samo pod uslovom da ga prati strateška vizija razvoja. Mir bez razvoja je tavorenje u mjestu.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku











STUDIJA NEIZVODLJIVOSTI. BiH je posljednjih trideset godina zakoračila na put od distopije do EUtopije. Ali, umjesto da ide prema zemljama visokog dohotka, BiH klizi prema zemljama niskog dohotka. Krajnje je vrijeme da napravimo diskontinuitet sa lošim nasljeđem “ubijanja kraljeva i dizanja revolucija” i okrenemo se racionalnom planiranju budućnosti. Kao što je dokazao nobelovac Amartia Sen, planirano tržišno vođeni razvoj dugoročno povećava slobodu ljudi i naroda. Dok druge zemlje u tranziciji teže da postanu zemlje visokog dohotka, mi istrajavamo kao zemlja visokog napona, (političke tenzije), visokog rizika (pravna nesigurnost) i visokog predstavnika (protektorat). Bilo bi dobro visokog predstavnika zamijeniti visokim dohotkom, a “balvan revoluciju” proizvodnje trupaca zamijeniti “digitalnom revolucijom” proizvodnje softvera.


Prema “teoriji nemogućnosti” francuskog filozofa i matematičara Mari Žan Antoana de Kondorsea, o nemogućnosti postizanja rješenja demokratskim putem u slučaju tri i više opcija BiH je u nerješivom problemu. Kako u BiH oko svega postoji najmanje tri i više prijedloga, ovaj politički paradoks je moguće riješiti samo diktaturom ili kompromisom na temelju prihvatljive agende. Diktatura je anahrona i nema je ko zavesti, a političke elite ne žele kompromis i zato se vrtimo u lavirintu bez izlaza. Zato sve promjene u zemlji dolaze na podsticaj izvana. Šta da se onda radi, pita se autor i odgovara… BiH mora promijeniti dosadašnji neuspješni model razvoja i tome prilagoditi svoje ekonomske politike. BiH je toliko mala da nam treba optimalna strategija razvoja zemlje i društva kao cjeline, a ne samo nekog njenog parcijalnog dijela. Bez umrežene sinergije svih društvenih snaga nema razvoja. BiH treba treća i četvrta industrijalizacija na savremenim temeljima, novog znanja i novih tehnologija. Da bi BiH dostigla nivo zemalja visokog dohotka, Vjekoslav Domljan predlaže temeljne reforme obrazovnog, penzionog, bankarskog, fiskalnog sistema, tržišta rada i drugih oblasti ekonomije BiH. BiH je potrebna “promjena paradigme”, a ne samo izborna promjena vlasti. Saradnja političkih i društvenih elita uslov je bilo kakvog napretka u prostoru i vremenu. Za to je potrebna ujedinjujuća integrativna politička snaga koja bi zastupala interese cijelog bh. društva. Autor predlaže formiranje razvojne banke zemalja zapadnog Balkana, kao što su nordijske zemlje, “sedam malenih” karipskih zemalja, latinoameričke zemlje i zemlje BRIKS-a formirale svoje regionalne banke kako bi zajednički finansirale razvoj svojih zemalja. Dotle kod nas su istorijski identiteti, teritorije, granice i nacionalni spomenici još pitanja života i smrti. Naši političari pokušavaju da redefinišu i poprave prošlost, umjesto da planiraju i projektuju budućnost. Umjesto “nulte sume”, gubitak jednih je dobitak drugih, BiH je potrebna “win – win” strategija razvoja (pobjeda – pobjeda), pobjeda svih umjesto gubitka svih.


Da živimo u kulturnom društvu ova knjiga postala bi tema za parlamentarnu raspravu oba doma parlamenta i Savjeta ministara BiH zajedno. Pa bi zaključci i prijedlozi sadržani u njoj bili stavljeni na javnu raspravu i nakon toga uvršteni u strateški dokument dugoročnog razvoja BiH. Ovako ostaje predmet posvećenih analitičara i uskih rasprava bestežinskog civilnog društva. Ova knjiga je ono što su stari Grci nazvali “froensis” za političku klasu, koja je nedostajala donosiocima odluka, za urgentno djelovanje i strateško promišljanje budućnosti. Na prvi pogled reklo bi se da ova knjiga kasni trideset godina. Čitajući rane radove autora pouzdano znam da je ova knjiga bila u njegovoj glavi nakon prvih demokratskih izbora u BiH 1990. godine, a objavljena je sada, kao naknadno svjedočanstvo. O putu kojim se nije išlo. I kojim se skoro neće ići. To dokazuje sve što je do sada napisao. Trebalo je, međutim, da ova raspolućena zemlja prođe strašnu golgotu ekonomske samodestrukcije da bi nastala ova katarzična knjiga. Ovo je nevesela priča o našoj tranziciji, mjesečarenju političke klase i odsustvu svake strateške vizije i odgovornosti. Glavne nalaze i preporuke ove knjige trebalo je primijeniti davno prije, kada je započela naša tranzicija u tržišnu ekonomiju i višestranačku demokratiju. Od tada tumaramo u našim zabludama. Srećna vam nova 1991. godina!


Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

Republika Srpska bez konsekvenci odbija migrante

Ceca sa Bogdanom UŽIVALA i na Jahorini, Anastasija prihvatila VEZU: Ovaj detalj otkrio sve! (FOTO)