in

Zašto je Republika Srpska zabranjena teritorija za migrante?

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tragediji migranata i izbjeglica koji uzaludno čekaju u Bosni i Hercegovini da im Evropska unija otvori granice.

Sagovornici su bili dva novinara – Nidžara Ahmetašević iz Sarajeva i Dragan Bursać iz Banjaluke.

Bilo je riječi o tome u kakvim uslovima žive miganti i izbjeglice u Bosni i Hercegovini, koliko ih je u kampovima, a koliko na ulici, zašto u Republici Srpskoj nema kampova, kako vlasti u Bosni i Hercegovini jedni na druge prebacuju odgovornost za migrantsku krizu, kako se građani odnose prema migrantima, da li političari i pojedini mediji preuveličavaju incidente koje počine migranti kako bi ih prikazali nasilnim, zašto izbjeglice veoma lako prelaze iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu, dok je hrvatska granica sa Bosnom i Hercegovinom za njih nepremostiva prepreka.

Takođe, razgovaralo se i o tome da li Brisel prećutno toleriše surove obračune hrvatske policije sa migratima koji uspiju da pređu hrvatsku granicu, o licemjerstvu Evropske unije koja oštro osuđuje bosanskohercegovačke vlasti zbog njihovog odnosa prema migrantima, dok joj ne pada na pamet da otvori svoje granice za izbjeglice koje se smrzavaju u Bosni i Hercegovinim, kao i o tome da li je uzaludna nada migranata da će jednog dana stići u zapadnu Evropu.

Omer Karabeg: Gospođo Ahmetašević, vi kao volonterka, koja pomaže migrantima, obilazite kampove u kojima su oni smješteni. Koliko trenutno ima kampova u Bosni i Hercegovini?

Nidžara Ahmetašević: Meni je IOM, Međunarodna organizacija za migracije koja upravlja kampovima – kojih je, koliko ja znam, trenutno u Bosni i Hercegovini osam – 2018. godine, kada sam počela kritički pisati o onom što se dešava u ovoj zemlji, na neki način zabranila ulazak u kampove. Nakon toga ulazila sam bez njihovog odobrenja, često i bez njihovog znanja.

Ono što sam vidjela dalo mi je vrlo jasno objašnjenje zašto oni u kamovima ne žele ni mene, ni mnoge druge ljude. A to su izuzetno bijedni i nehumani uslovi. U kampovima nema tople vode, hrana često nije zadovoljavajuća. Svi dobijaju istu hranu – i zdravi i bolesni i djeca, a vrlo često puno ljudi ima svrab i druge kožne bolesti zbog nedostatka higijene. A ono što je najveći problem i na što aktivisti u Bosni i Hercegovini već tri godine ukazuju je nasilje koje prema ljudima u kampovima pokazuju radnici privatnog obezbjednja.

Omer Karabeg: Gospodine Bursać, neću da vas pitam o kampovima jer ih nema u Republici Srpskoj zato što ih vlast tog eniteta ne dozvoljava, da li ima ijednog migranta u Republici Srpskoj?

Dragan Bursać: Zvanična politika Republike Srpske je da je to “migrant free” zona koliko god to zastrašujuće zvučalo. Tako Milorad Dodik i njegovi eksponenti “reklamiraju” tu sredinu. U Republici Srpskoj nema migrantskih kampova i nema nikakve naznake da će ih biti.

Ali migranti idu kroz Republiku Srpsku, moraju preko Banjaluke doći do Bihaća, pa ih možete vidjeti u Bosanskoj Dubici, Gradiški, Mrkonjić Gradu, Bosanskom Novom. Tako da migranata ima. Oni su pravno nevidljivi i Republika Srpska se ponaša kao da oni ne postoje. Ali takva je situacija u čitavoj Bosni i Hercegovini s tom razlikom što je u Republici Srpskoj oslobađanje od migranata ili neugošćavanje migranata, kako god hoćete, gotovo postalo “statement” tog entiteta.

Omer Karabeg: Migrantski kampovi su samo u dva kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine: u Unsko-sanskom i Sarajevskom kantonu. Zašto ih nema u ostalim kantonima?

Nidžara Ahmetašević: Kamp postoji i u Mostaru, dakle i u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Zašto ih nema? Zato što vlasti u Bosni i Hercegovini nisu sposobne, niti zainteresovane da se bave bilo kakvim ozbiljnim problemom – bilo da su u pitanju migranti ili kupovina vakcina protiv COVID-a 19. Ljudi koji obnašaju funkcije u ovoj državi niti su sposobni, niti žele da se bave svojim poslom. I to je razlog što nema kampova.

Drugi razlog je što je 2018. Evropska unija zaključila da ne može pokloniti povjerenje vlastima ove zemlje kada je riječ o upravljanju migracijskim tokovima, kako oni to zovu, pa su sav novac i sve upute o tome šta treba raditi proslijedili Međunarodnoj organizaciji za migracije i Ujedinjenim nacijama koji su postali odgovorni za ovu situaciju, međutim ne čini se baš da rado preuzimaju odgovornost kada je zaista treba preuzeti.

Vruć krompir

Omer Karabeg: S obzirom da vlast u Republici Srpskoj neće migrante, da li se na neki način podrazumijeva da samo Bošnjaci treba da brinu o njima?

Nidžara Ahmetašević: Ne brinu o migrantima samo Bošnjaci. O njima niko ne brine osim građana i građanki svih nacijai i nacionalnosti širom Bosne i Hercegovine – od Trebinja do Banjaluke, od Tuzle do Posušja i Ljubuškog. Oni zaista pokazuju solidarnost i istinski se brinu o tim ljudima.

Omer Karabeg: Danas u Bosni i Hercegovini izgleda niko neće migrante. Čim se odredi neka lokacija građani se bune, protestuju i blokiraju tu lokaciju. Zašto građani ne žele migrante svom susjedstvu?

Dragan Bursać: Ne radi se o tome da li neko hoće ili neće migrante. Da se razumijemo, njima je Bosna i Hercegovina prolazna stanica. Oni idu put Evropske unije. Tim ljudima, kao što kaže kolegica, pomažu građani Bosne i Hercegovine. Stanovništvo ove zemlje, koje je iscrpljeno na hiljadu načina, u svakoj opštini, u svakom mjestu pomaže tim nevoljnicima. Opštine i kantoni pomažu koliko mogu. Ne možete svu odgovormost ovoga svijeta za nebrigu o migrantima svaliti na opštine koje su najčešće siromašne.

Činjenica je da prije svega entiteti, onda i država Bosna i Hercegovina, taj vruć krompir prebacuju Međunarodnoj organizaciji za migracije, a oni je onda njima vraćaju. To je, da tako kažem, združena neodgovornost ove zemlje i institucija koje imaju svoje centrale van Bosne i Hercegovine koja se direktno lomi preko leđa migranata, a onda i preko stanovništva koje se dovija kako zna i umije ne bi li pomoglo tim nevoljnicima. Institucije ove države, ne da neće migrante, nego se ne znaju nositi s tim problemom, a Evropska unija im poručuje – snađite se, ali nemojte ih slati ovamo.

Omer Karabeg: O migrantima se širi priča da su nasilni. Zaista je bilo incidenata. Političari kažu da su migranti bezbjednosni problem. Da li zvaničnici na taj način šire strah od migranata?

Nidžara Ahmetašević: Statistike pokazuju da osobe u pokretu, koje se nalaze u Bosni i Hercegovini, u vrlo malom procentu učestvuju u krivičnim djelima. Kada učestvuju najčešće su to djela razbojništva koja uključuju ulaske u napuštene objekte, krađu hrane i slično. Ne želim da ih pravdam, ali, pošto poznajem puno tih ljudi, ja bih to nazvala borbom za preživljavanje. Kada vam je sve uskraćeno, nemate drugog izbora nego ući u tuđi posjed da bi se nahranili. Težih dijela je zanemarljivo malo.

Apsurdno je govoriti da ti ljudi predstavljaju opasnost za druga ljudska bića, to je samo dio propagande mržnje koju šire političari prema bilo kome, da tako kažem. Samo traže mete kako bi bijes stanovništva usmjerili ka nekom drugom, a ne prema onom ko je zaista kriv za ovu katastrofalnu situaciju u Bosni i Hercegovini.

Bradina i Bihać

Omer Karabeg: Zašto građani blokiraju objekte gdje treba da budu smješteni migranti? Stanovnici Bradine nedavno nisu dozvolili da migranti budu smješteni u napuštenu kasarnu u tom mjestu.

Nidžara Ahmetašević: Nije baš tako bilo. Bradina je malo mjesto u kome živi oko 60 porodica, u okolini možda 200, ne više. Tu je stari napušteni objekt koji je nekada pripadao vojsci. Stanovnici Bradine su i u martu ove godine izašli na ulicu da spriječe vlast da u tom objektu napravi izolatorij za oboljele od kovida. I tada i sada su tvrdili da tamo nema nikavih uslova za život. I zaista, kada su novinari ušli u taj objekt, mogli su se uvjeriti da tu nema ni mokrog čvora, ni bilo kakvih instalacija. Osim toga, Bradina nema dovoljno vode, što stvara velike probleme tamošnjim stanovnicima.

Prema tome, reći da je izlazak na ulicu nekoliko desetina građana u jednom malom siromašnom mestu, koje ima velikih problema, spriječio dolazak 900 migranata – nije ispravna i potpuna informacija. Aktivistima, koji su sa njima bili u kontaktu, stanovnici Bradine su rekli da je njihova namjera bila pokazati da u toj napuštenoj kasarni nema uslova za život 900 ljudi. Kao što i nema. U tu zgradu niko nije stupio od 1998. godine.

Omer Karabeg: Međutim, opštinsko rukovodstvo u Bihaću je protiv toga da se migranti ponovo smjeste u napuštenu tvornicu Bira, gdje je nekada bio kamp, a stanovništvo ih u tome podržava.

Dragan Bursać: Stanovništvo ih ne podržava do kraja. To su pojedinci. Pitate zbog čega građani protestuju. Ovde imate dominantnu politiku koja je ksenofobno-rasistička. Mainstream mediji, nažalost, tu politiku podržavaju i čak izvještavaju iz ksenfobno-rasističkog diskursa. Često je glavna vijest da je migrant napao tog i tog stanovnika Bosne i Hercegovine. Nikad se ne kaže da je to čovjek uradio. Na tome se uporno insistira, iako je procenat napada, za koje su odgovorni migranti, zanemarljiv u odnosu na sveukupne napade i nasilje u Bosni i Hercegovini.

Omer Karabeg: Sa zvaničnih mjesta se često čuje da migranti, koji se trenutno nalaze u Bosni i Hercegovini, nisu ljudi koji bježe od rata, već da su to ekonomski migranti iz afričkih država, Pakistana i Avganistana. Kao da se želi reći da ti ljudi ne zaslužuju pomoć.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima važi i za mene, i za vas, i za ljude iz Maroka, Avganistana, Sirije

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku







Nidžara Ahmetašević: Svi imamo ista ljudska prava. Svi smo jednaki. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima važi i za mene, i za vas, i za ljude iz Maroka, Avganistana, Sirije. Nije važno da li su migranti, da li su izbjeglice, to su ljudska bića koja imaju prava zagarantovana kako zakonima Bosne i Hercegovine, tako i međunarodnim konvencijama. A tek kada im se dopusti pristup azilu, možemo govoriti o tome da li je neko izbjeglica ili migrant koji bježi zbog siromaštva u svojoj zemlji, klimatskih promjena ili nečeg drugog.

Niko od tih ljudi, koji se trenutno nalaze na teritoriji Bosne i Hercegovine, nije prošao kroz proceduru u kojoj bi se provjerilo u kojem statusu može dobiti pravo da ostane. Nije prošao tu proceduru ni u Bosni i Hercegovini, ni u Evropskoj uniji s obzirom da je svako od njih nasilno vraćen iz Evropske unije barem jednom, a većina više od deset puta.

Ljudski tovar

Omer Karabeg: Migranti vrlo lako ulaze iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu. Da li ih srpska policija pušta da bi ih se Srbija što prije oslobodila?

Dragan Bursać: Vi kažete – lako ulaze. Ti nije prava riječ. Njih deportuju u Bosnu i Hercegovinu, te ljude doslovno kao tovar prebacuju, kao što su ih iz Grčke, Rumunije i Bugarske prebacivali u Srbiju. To je potpuna dehumanizacija koja se polulegalno radi na državnom nivou. Pomenuli ste da se pravi razlika između takozvanih ekonomskih migranata i ljudi koji su pobjegli od rata. To bi bilo isto kao kada bi čovjeku koji je ranjen previli ranu, a čovjeku koga je zgazilo auto nećete pružiti pomoć. To je suludo, ali taj narativ nije dominatan samo ovdje u Bosni i Hercegovini nego i na Balkanu.

Postoji, morbidno je reći, ljudski ping pong između državica na Balkanu gdje se ljudi prebacuju tamo-amo kao kakav tovar. Po deset puta pokušavaju da pređu granicu, pa ih vrate – i sve tako. Sve su to igre ispod bedema Evropske unije. To je potpuna dehumanizacija, a za to je Evropska unija u najmanju ruku kriva pedeset posto.

Omer Karabeg: Za razliku od Bosne i Hercegovine Hrvatska je za migrante nepremostiva prepreka. Kada pređu granicu, hrvatska policija se surovo s njima obračunava i vraća ih u Bosnu i Hercegovinu. Da li to Hrvatska radi uz prećutnu saglasnost Brisela?

Nije važno da li su migranti, da li su izbjeglice, to su ljudska bića koja imaju prava zagarantovana kako zakonima BiH, tako i međunarodnim konvencijama: Nidžara Ahmetašević

Nidžara Ahmetašević: Ima onih koji dođu i do Slovenije, Italije i Austrije, pa ih vrate. To se dešava i na granici sa Mađarskom, Bugarskom, Rumunijom i Grčkom – i to godinama nekažnjeno prolazi. Nemam nikakvog dokaza, ali čini mi se da Brisel ili to odobrava ili se to radi u ime Brisela.

Dragan Bursać: Ljudi koji sjede u Briselu vrlo dobro znaju šta se dešava na granicama Evropske unije. Migranti su izloženi čitavom dijapazonu tortura u susretima sa hrvatskim, slovenačkim i mađarskim policajcima. Gledali smo emisije o seoskim patrolama gdje domicilno stanovništvo – ne uz prećutno odobravanje – već uz bodrenje policije kreće u lov na migrante kao na divlje zvjeri. Smiješno je pomisliti da Brisel ne zna za to uz sva sredstva komunikacije.

Omer Karabeg: Sva moguća tijela Evropske unije su u najoštrijem tonu osudila kako se vlast u Bosni i Hercegovini ponaša prema migrantima. Pale su teške riječi na račun Bosne i Hercegovine i njene vlasti, ali Briselu nije palo na pamet da pusti u Evropsku uniju tih 1.000 ljudi koji se smrzavaju u Bihaću. A oni žele u Evropsku uniju, njih ne interesuje Bosna i Hercegovina.

Nidžara Ahmetašević: Nije riječ samo o 1.000 ljudi u kampu Lipa u Bihaću. U Sarajevu, Zenici, Tuzli, Visokom, Donjem Vakufu. Ljubuškom, Posušju, Mostaru ima mnogo ljudi koji su prisljeni živjeti na ulicama, u starim napuštenim objektima, u šumama. U ovom trenutku više od 4.000 migranta u Bosni i Hercegovine nema dom. Tako je to već više od tri godine. Evropska unija je sve to vrijeme šutila.

Pravila je kampove, koje ja zovem logorima, u kojima je smješteno nekoliko hiljada ljudi koji žive u najtežim uslovima. Ti ljudi su krenuli u Evropsku uniju. Mnogi od njih tamo imaju supruge, porodicu, prijatelje. Znam porodicu iz Sirije – otac i troje maloljetne djece čija je majka već četiri godine u Njemačkoj, a oni su tri godine u Bosni i Hercegovini. Oni ne mogu u Njemačku. Ko je za to kriv? Nisu vlasti Bosne i Hercegovine. Ovo što radi Evropska unija zatvarajući ganice i praveći logore po Bosni i Hercegovini ne vodi ničemu. To je vrlo licemjerna politika.

Orbanova pobjeda

Dragan Bursać: Mogla bi Evropska unija da primi pet, šest miliona, ali ko pita mene. Ovih dana čitam da je Njemačka isključila mogućnost prihvatanja migranata iz Bosne i Hercegovine. Najveća evropska ekonomija ih odbacuje i istodobno apelirala na vlasti u Bosni i Hercegovini da učine sve kako bi ublažile tešku situaciju u kojoj se nalaze migranti. To je poruka Berlina u najgorem trenutku – kada je zima, kada migrati žive u nemogućim uslovima.

Omer Karabeg: Njemačka je 2015. godine primila milion sirijskih izbjeglica a, evo, sada se zatvorila. Ne samo Njemačka, sve države Evropske unije. Šta se to desilo sa Evropskom unijom koja je 2015. raširenih ruku dočekivala migrante. Primali su ih svi sem Mađarske koja ih je dočekala žilet žicom. A sad ih svi dočekuju žilet žicom.

Nidžara Ahmetašević: Upitala bih da li su te ruke bile raširene i 2015. Granice su zatvorene 2016, dakle nisu te ruke dugo bile raširene, ako su uopće bile. Ni devedestih godina, kada su dolazile izbjeglice sa prostora bivše Jugoslavije, ruke Evrope nisu bile baš širom otvorene. Bile su otvorene tek toliko koliko u njih može stati ono što je Evropi tom trenutku trebalo.

Ono što sada rade u Bosni i Hercegovini jedan moj prijatelj nazvao je trijažom. Oni će pustiti u Evropsku uniju one najjače koji izdrže sva mučenja kroz koja prolaze. Njima će biti ponuđena neka šansa za život. U Evropi prevladava desničarska retorika koja je duboko ušla u politiku zemalja Evropske unije.

Omer Karabeg: Mislite li da je u Evropi praktično prevladala Orbanova logika žilet žice?

Dobri i sposobni ljudi trebalo bi da nađu hljeb na ovoj planeti: Dragan Bursać

Dobri i sposobni ljudi trebalo bi da nađu hljeb na ovoj planeti: Dragan Bursać

Dragan Bursać: To vidimo na terenu. Nikada ta logika nije napuštena i zamjenjena liberalnom, lijevom logikom. Mislim da se sada u Evropi javlja, da tako kažem, jedan desničarski utopistički konstrukt po kojem bi poslije pandemije, ako se već mora primiti neka kvota ljudi, onda trebalo primiti nesrećne Bošnjake, Srbe, Hrvate, Makedonce, dok bi za ljude sa Bliskog i Srednjeg istoka ostala žilet žica.

Inšallah Europe

Omer Karabeg: Šta će biti sa migrantima koji se trenutno nalaze u Bosni i Hercegovini?

Nidžara Ahmetašević: Većina ih je izgubljena i uplašena, Od njih često čujem frazu koja mi je nekako ušla u uho i koju često ponavljam za njima. Oni stalno govore “Inšallah Europe”. Oni još uvijek vjeruju u Evropu kao mjesto vladavine ljudskih prava, kao mjesto slobode, kao mjesto gdje mogu biti sretni. Kad oni kažu “Inšallah Europe”, ja to ne prevodim kao ako bog da stićićemo u Evropsku uniju, ja to čujem kao ako bog da Evropa će biti to o čemu sanjamo.

Ja ne vjerujem u humanitarnu pomoć, ja nisam humanitarac. Ja mislim da šaka riže i stare cipele nikome ne pomažu. Ali treba da učinimo sve da se ostvari san tih ljudi o Evropi, da budemo solidarni s njima, da tražimo otvorene granice. Jer drugo rješenje izuzev otvorenih granica apsolutno ne postoji.

U idealnim okolnostima granice ne treba da postoje

Dragan Bursać: Niko ne zna kakva će biti sudbina tih ljudi. Ne znanju ni oni, ne znaju ni vlasti u Bosni i Hercegovini, ne znaju ni vlasti s one strane evropskog zida. To je potpuna nepoznanica. Nijedan kvantni računar ne bi mogao da predvidi sudbinu tih ljudi. Ja sam porijeklom iz Bosanskog Petrovca, to je granična opština i tuda migranti prolaze na putu prema Bihaću.

Upoznao sam nekoliko sjajnih momaka sa sjevera Pakistana koji putuju šest godina. Jedan ima ženu i dvoje djece koji su već tri i po godine na sjeveru Italije, negdje oko Torina. Kad se čuju sa svojim obiteljima, oni im kažu – ako dođete, ne znamo u šta ćete doći. Njihov je san bio da najprije u Evropu prebace žene i djecu, pa će i oni nekako tamo stići. A sad im rodbina govori da Evropa možda više nije to o čemu su sanjali. U idealnim okolnostima granice ne treba da postoje. Dobri i sposobni ljudi trebalo bi da nađu hljeb na ovoj planeti. A kad to kažem, to u ovom trenutku zvuči potpuno utopijski.

Report

Comments

Leave a Reply

Loading…

0

What do you think?

Rumunija kriva za pad frekvencije u elektromreži Evrope

ĐORĐE DAVID NIJE MOGAO ZA ZADRŽI SUZE! Zbog ove takmičarke plakao ko malo dijete!