Duh Nove godine – Kolumne

Otac bi nam obično donio grančicu jelke ili bora i postavio je na već pripremljeno postolje.

Brat i ja svojski bismo se potrudili da je ukrasimo raznobojnim šišarkama, zvončićima i bombicama, kao i ručno izrađenim nakitom od staniola. Sve to posuli bismo snijegom, tj. vatom. Onda bi nam otac pomogao da provučemo žice uz grančice, do serijski uvezanih sijalica. U podnožju bismo postavili i bateriju od 4,5 volti, a žice bismo na bateriju vezali preko sata, budilnika (vekerice), tako da bi sat svojim radom prekidao strujni krug i naše sijalice bi se palile i gasile u datom ritmu. Još nekoliko patuljčića smjestili bismo oko sata i oni bi čuvali da nam neko ne ukrade Novu godinu. Napolju je padao snijeg, ali u kući je bilo toplo, svečano i veselo. Obično bi nam se još neko od prijatelja pridružio u dočeku i slavlju… Miris četinara u šumi i danas me može u mislima vratiti u te sretne dane…

Mnogo godina kasnije vještačke jelke su postale uobičajeni novogodišnji dekor. Raskošne, sa bezbroj lampica svih boja i ritma kojim blješte. (Ali, ipak pomalo sterilne i bez onog specifičnog mirisa.)

Bilo je to prije trinaest godina, toga decembarskog dana, dočekala me Sara, kćerkica iz prvog braka moje pok. Silvane. Sara je u školi od učiteljice dobila zadatak  da napiše pismo Djedu Mrazu. Ona je napisala simpatičan sastav, naravno ćirilicom, koju je prvo učila. Pismo i kovertu ukrasila je svojim crtežima. Meni je ostalo samo da pismo adresiram i predam na poštu. Ja sam veliki i sigurno znam adresu Djeda Mraza. Silvana mi je sugerirala da to uradim sutradan kad se budem vraćao s posla. Davala mi je i neke signale očima. Ali, u meni se probudio duh Nove godine i onog nekadašnjeg dječaka.

Adresirao sam pismo na Santa Klaus, Laponia, Finland, a sutra sam pismo zaista predao u poštu. Znao sam da Finci njeguju bajku o dedici koji dijeli poklone djeci, ali nisam puno očekivao. Prošla je Nova godina, stiglo je već i proljeće kada je stigao odgovor iz Finske od Djeda Mraza lično! Pisao nam je na engleskom, vjerovatno da izbjegne dilemu da li da piše na srpskom, hrvatskom, bosanskom ili nekom drugom, tj. četvrtom jeziku. Objasnio je da sada ima više vremena da odgovori svoj djeci koja su mu pisala. Pričao nam je o duhu Nove godine, o duhu mira, zajedništva, drugarstva, prijateljstva, solidarnosti, ljubavi… Niko nije bio sretniji od Sare, ali i mene!

Godina za nama bila je izuzetno teška za cijelu planetu. Obilježila ju je neviđena pandemija, sa svim posljedicama koje je prouzrokovala, a koje mogu biti gore i od same pandemije.

Ipak, nauka nam nudi svjetlost na kraju tunela, započeta je masovna vakcinaciju u SAD, Evropskoj uniji, Rusiji, Kini… Nova, 2021, vjerovatno će biti obilježena jednom od ponajvećih imunizacija u istoriji čovječanstva, koju će vjerovatno pratiti i ekonomski oporavak i postepeno vraćanje u normalan život.

Ipak, stara godina, na svom kraju, učinila nam je još jednu pakost. Katastrofalan zemljotres pogodio je Petrinju, a osjetio se u cijelom regionu. I Banjaluka se ljuljala, bukvalno, na talasima potresa koji je bio i veoma dug. Stižu nam zastrašujuće slike s lica mjesta, raste broj nastradalih. Sve me podsjetilo na banjalučki potres od prije pedeset jednu godinu, o kome znam mnogo podataka. Jačina zemljotresa, ljudski gubici, ruševine, potresi koji su bili neobično jaki, a koji su najavili glavni udar, mnogo je sličnosti…

Mislim da je vrijeme da se zaustavimo od isprazne jurnjave putevima hedonizma, samoživosti, nadmenosti, mržnje.

Vrijeme je da probudimo u sebi onaj duh o kome je u svom pismu govorio i Djed Mraz, duh Nove godine, duh zajedništva, drugarstva, prijateljstva, ljubavi, duh djeteta koji svi imamo negdje zaturenog u sebi. (Jer, ljudi su mnogo veći od djece, ali djeca su mnogo veći ljudi.)

Taj duh 1969. pomogao je da se Banjaluka podigne na noge. Taj duh pokažimo i prema građanima Petrinje i Banije danas, taj duh će nam trebati i da odgovorimo svim izazovima u 2021. godini.