in

Iskustva Nagorno-Karabaha – Kolumne

Slatka-Tajna.Eu

Mnogo je sličnosti između budućnosti nas Srba i onoga što se nedavno desilo u Nagorno-Karabahu da bismo tako olako prelazili preko toga.

Činjenica je, na koju se često zaboravlja, da je prije jednog vijeka, u procesu raspada carske Rusije i uspostavljanja komunističke vlasti, Jedanaesta sovjetska armija napala i okupirala Jermeniju, Azerbejdžan i Gruziju. One su kratko prije toga proglasile svoju nezavisnost nakon raspada carske Rusije, kojoj su inače do tog raspada pripadale. Potom su boljševici od tih dijelova stvorili tri sovjetske republike, ali se postavilo pitanje kome će pripasti Karabah, područje koje je dominantno (94%) bilo naseljeno Jermenima. U istoriji je ostalo zabilježeno da je posebna komisija (na čelu sa Staljinom), formirana radi rješavanja tog pitanja, 4. jula 1921. godine glasala da se Karabah dodijeli Jermeniji. Ali samo dan kasnije promijenili su odluku te definitivno odlučili da se Karabah pripoji Sovjetskoj Socijalističkoj Republici Azerbejdžan. I tako je ostalo sve do raspada SSSR, poslije čega će doći do sukoba i rata između Jermenije i Azerbejdžana. Najprije je to bio sukob od 1988. do 1994. godine, poslije kojeg je stvoren Nagorno-Karabah, čak i od Jermenije nepriznata republika. Tako je bilo sve donedavno, do prije nekoliko dana, a onda je uslijedila vojna ofanziva Azerbejdžana, potpomognutog Turskom i ratnicima poražene Islamske države koje je Erdogan iz Turske poslao da se bore na strani Azerbejdžana.


Rusija je sve to posmatrala mirno, što ne čudi ako imamo u vidu da je jermenski premijer Nikola Pašinjan prije dvije godine “došao na vlast u Jermeniji i to na antiruskoj platformi”, što je bio “momenat ključan za jermenski poraz u Nagorno-Karabahu”, kako nedavno s pravom napisa Dinko Osmančević.


Tek kada je voda došla do grla, Jermenija je, vidjevši da joj od Zapada nema pomoći uprkos antiruskoj platformi njenog premijera, počela da doziva Rusiju u pomoć. Ali već je bilo kasno jer je Azerbejdžan izašao kao pobjednik iz ovog posljednjeg rata. Poslije njega od Nagorno-Karabaha ostao je samo glavni grad Stepanakert i okolina, sa za Jermene veoma neizvjesnom sudbinom čak i toga što im je preostalo.


Rekoh maloprije da je na krilima antiruske platforme, koju je podržalo jermensko glasačko tijelo, Nikola Pašinjan postao premijer Jermenije. Prema Ustavu Jermenije njena Vlada ima veoma značajna ustavna ovlašćenja. Članom 146. Ustava Vlada je (a ne predsjednik Jermenije) određena kao najviša izvršna vlast u zemlji, koja usvaja svoj program i na osnovu njega kreira i primjenjuje unutrašnju i spoljnu politiku države. Prema članu 152. Ustava Jermenije njen premijer određuje opšte smjernice vladine politike, usmjerava aktivnosti Vlade, rukovodi Savjetom bezbjednosti Jermenije, a svemu tome treba dodati i činjenicu iz člana 155. jermenskog Ustava, prema kojem su oružane snage ove države podređene Vladi koja odlučuje o njihovom angažovanju. Ali sva ta ovlašćenja, kao i vesternizovana premijerska platforma pokazali su se beskorisnim u ovom ratu, kako premijeru, tako i Jermeniji u cjelini.


Sve navedene spoznaje su od i te kakve važnosti za Republiku Srpsku i srpski narod. Naime, Republika Srpska već dugi niz godina promoviše politiku prema kojoj je ulazak u članstvo Evropske unije jedno od strateških opredjeljenja Bosne i Hercegovine, a time i Republike Srpske. Govori se s tim u vezi da se tim članstvom obezbjeđuje mjesto u stabilnoj ekonomskoj i političkoj zajednici ujedinjenih evropskih naroda, što ujedno predstavlja i potvrdu uspješnosti dosljedne primjene demokratskih standarda i provođenja reformi.


Sve to jezički zvuči prilično dobro, ali je stvarnost sasvim drugačija, baš kao i u slučaju Jermenije. Treba to istaći, jer na navedeni način mi zatvaramo oči ili, ako hoćete, poput noja zabadamo glavu u pijesak pred ne samo notornim, nego i krajnje opasnim činjenicama. Iako sam više puta na to ukazivao, moram to ponoviti i ovaj put. Ako ostavimo po strani ratni period i posmatramo samo proteklih četvrt vijeka od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, zapazićemo da nikada, ali baš nikada, Evropska unija i cijeli Zapad nisu rekli da je za njih Republika Srpska neupitna kategorija. Drugim riječima, nikada do sada nismo čuli od tog Zapada da se postojanje Republike Srpske ne smije dovoditi u pitanje. Baš kao što ta ista EU i Zapad nikada nisu priznali Nagorno-Karabah niti su išta učinili da se zaustavi tamošnje nedavno krvoproliće, tokom kojeg je ubijeno na hiljade ljudi, a desetine hiljada ljudi je zauvijek protjerano sa svojih ognjišta i ostalo bez svojih domova.


I ne samo što od EU i Zapada nismo čuli da se Srpska ne smije dovoditi u pitanje, već smo mi i svojevrsni savremenici brojnih protivpravnih radnji tog istog Zapada kojima je u proteklih 25 godina doslovno pokrao Republiku Srpsku, otevši joj preko svog ovdašnjeg visokog predstavnika brojne ustavne nadležnosti, koje joj pripadaju prema Ustavu BiH.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku











Zahvaljujući promašenoj politici Zapada u zemljama poput Libije, Sirije, Tunisa, Iraka, Afganistana, Pakistana, mi sada ovdje imamo na hiljade azilanata. Frapantan je zvanični podatak, koji pročitah neki dan, da je samo u ovoj 2020. godini 14.000 lica iz navedenih država izrazilo želju da dobiju azil u BiH. Prije tri mjeseca putovao sam u Veliku Kladušu i Cazin i neposredno vidio na stotine tih migranata pored puta. Nisam vidio nijednu ženu niti ijednu stariju osobu ili dijete među njima. Sve su to mladići ili muškarci ne stariji od 30 godina, koje sam u grupama i kolonama sretao vozeći se najprije do Cazina, a zatim i do Velike Kladuše.


Navedene činjenice dovoljno govore da mi već sada imamo kritičnu masu tih vojno sposobnih muškaraca. Tačnije rečeno, njih nekoliko hiljada, od kojih se u datom trenutku može formirati nekoliko lakih pješadijskih brigada, baš kao što je Turska nedavno takve borce slala da se na strani Azerbejdžana bore u ratu protiv Nagorno-Karabaha i Jermenije. Pred takvom masom, kao i vojno-tehničkom pomoći (dovoljno je samo pomenuti turske bespilotne bombardere “bajraktar”) jermenski narod i Jermenija bili su bespomoćni.


Iste te opasnosti vrebaju i ovdje, vise kao Damoklov mač nad Republikom Srpskom. Jer, EU nije zadovoljna onim što je do sada oteto Srpskoj od njenih ustavnih nadležnosti putem brojnih visokih predstavnika. EU hoće još, pa sve to uvija u duh evropskih standarda, koji se ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep. Neki dan je Johan Zatler, ambasador EU u BiH, nastojao da nas obmane rekavši kako navodno nijedna država koja je postala članicom EU nije mogla izbjeći ustavne reforme, što bi trebalo značiti da i mi to to treba da učinimo, a u praksi to podrazumijeva jedino dalje razvlašćivanje Republike Srpske. Međutim, ako pogledamo države poput Austrije, Belgije, Italije, Njemačke, Španije, ni u jednoj od njih njihove federalne jedinice, odnosno regioni i pokrajine, nisu zbog članstva u EU razvlašćivani od svojih ustavnih nadležnosti. Naravno da to onda ne treba da bude učinjeno ni Republici Srpskoj, koja ovakva kakva je, sa svojim ustavnim nadležnostima nije prijetnja nikome.


Nažalost, ništa od toga EU i Zapad ne uvažavaju, već uporno iz godine u godinu rade na dekonstrukciji Republike Srpske. Nastoje to učiniti bez rata, ali neće ništa učiniti, baš kao i u slučaju Nagorno-Karabaha, i ako se u pogodnom trenutku, domaće (para)vojne formacije, uključujući i brojne azilante iz Sirije, Pakistana, Afganistana i ko zna odakle sve ne, organizuju i upotrijebe za napad i okupaciju Republike Srpske, što bi značilo njen kraj, baš onako kako se desilo i sa Nagorno-Karabahom. Eto, u takvoj atmosferi nesigurnosti, koja je naša konstanta, mi dočekujemo i ovaj 21. novembar, dan uspostavljanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.


(autor je redovni profesor ustavnog prava)


Comments

Komentariši

Loading…

0

What do you think?

Đikićev apel za Vukovar i Škabrnju

POSLIJE 20 GODINA OTKRIVENA TAJNA GRUPE ĐOGANI Evo koju pjevačicu je Đole prvo izabrao, a onda je Vesna zapjevala u kolima