Trg u Sarajevu ne zove se ni po Clintonu, ni po Blairu, već po Susan Sontag

Ovogodišnji dobitnik Pulitzerove nagrade za knjigu „Sontag: Život i djelo“, američki pisac Benjamin Moser, otvorio je u srijedu, 28. oktobra, festival književnosti Bookstan u Sarajevu. Predstaviti biografiju značajne svjetske intelektualke Susan Sontag u Sarajevu, koje je, kako je sama pisala za nju bilo najznačajnije mjestu na svijetu, Moseru je bilo sjajno iskustvo.

U razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) naglašava koliko je posebno bilo otvoriti Festival na trgu u Sarajevu koji se zove po Susan, koja je u ratnom Sarajevu bila više puta, a tokom rata je u gradu pod opsadom režirala i predstavu „Čekajući Godota“. Tokom rada na biografiji dobitnik Pulitzerove nagrade kaže da je Susan Sontag u Sarajevu postala ono o čemu je sanjala čitav svoj život.

RSE: Gospodine Moser, zadovoljstvo je razgovarati s Vama danas u Sarajevu. Čestitke za nagradu. Možemo li na početku ispričati kako je došlo do toga da pišete biografiju Susan Sontag? Je li to bila, uvjetno rečeno, posljedica Vašeg rada na biografiji Clarice Lispector, brazilske književnice, iz 2009. godine?

Moser: To (biografija Susan Sontag) je „mlađa sestra“ Clarice Lispector. Napisao sam biografiju o Lispector. Htio sam knjigu o velikoj književnici Clarice. Nisam tada bio pisac biografija, imao sam tek 24 godine, tek sam završio fakultet. Osjetio sam da je to moja misija, da trebam napraviti biografiju o Lispcetor. I uradio sam to. I bila je to uspješna knjiga, uspješnija nego je trebala biti. Jer mnogi nisu nikad čuli za Lispector, a knjiga je postala veliki hit. I dobio sam reputaciju pisca biografija. Nakon toga me kontaktirao Susanin sin, izdavač i agent, i pitao me da li bih želio da uradim biografiju Susan Sontag.

Ja sam bio oduševljen ovim svijetom velikih žena, intelektualki, jer ovo je svijet u kojem iako su to slavne osobe, Sontag posebno, ali i Clarice je jako poznata u Brazilu, postojalo je tako mnogo toga o njima što nije poznato, bilo je dosta toga što su uradile, dosta toga što je možda šokantno.

Dosta je toga za šta ljudi vjeruju da će neko drugi uraditi. Primjer za ovo je Susan Sontag u Sarajevu. Dobro poznata činjenica, mislili biste da je o tome napisano makar 20 knjiga, a zapravo ne postoji nijedna knjiga o tome. Kad sam došao u Bosnu i Hercegovinu, mislio sam neko je sigurno pisao o tome. Ali nije. I onda sam shvatio da postoji prostor da nešto uradim, da nešto promijenim. Bio sam uzbuđen zbog toga.

RSE: Kazali ste da ste pisali o dvije velike žene? Kako ste se nosili s odgovornosti da pišete o takvim ženama. Jeste li osjećali teret da ispričate dvije životne priče ovih žena?

Moser: Da, bio je teret. Jer ljudi poštuju knjige, one su i dalje autoritet. Ljudi misle sve je u Twitteru, internetu… ali nije. Napišete nešto u knjizi i ljudi vjeruju da je to tačno. Vrlo je lako, i Sontag dosta piše o tome, vrlo je lako napraviti ružnu sliku o nekome. Sve što treba jeste „pomjeriti kameru“ malo u drugi ugao. Na sličan način je vrlo lako učiniti nečiji život ružnim. Možete ih citirati malo drukčije, možete dodati malo ironije, možete izostaviti neke činjenice, uzeti nečiji najgori dan i predstaviti ga kao da su uvijek bili takvi.

Velika je odgovornost i želite biti iskreni. Ja ne kažem da je Susan Sontag svetica. Ona to nije bila. I sveci nisu toliko zanimljivi. Stvarni ljudi su zanimljivi, da stvarnim emocijama, problemima, izazovima.

Uvijek sam se pitao kako je Susan preživjela, kako je postala to što je postala, kako je toliko doprinijela, iako nije bila savršena osoba. Lako je savršenim osobama, svima drugima je znatno teže.

RSE: Šta je bilo najteže u pisanju biografija Susan Sontag? Šta Vam je bilo najteže pojmiti, shvatiti, ili čak „uhvatiti“ u tekst?

Moser: Najprije mi bilo teško shvatiti kako je toliko poznata. Ja sam Amerikanac, mi nemamo poznate intelektualce, filozofe. To imate u Parizu, možda u Rimu, mi imamo poznate porno zvijezde, pjevače, glumce… ali filozofi nisu poznati. Bilo mi je teško shvatiti kako je Susan postala simbol američke kulture, pa i civilizacije. Ta osoba koja je došla u Sarajevu, Susan, ona je bila simbol svijeta tada.

Shvatio sam da je ona bila ključan dio pokreta liberalizma u ’60-im, koje su činile tri grupe uglavnom – žene, afro-amerikanci i homoseksualci, koji su uvijek bili u inferiornom položaju. I odjednom je cijelo društvo bilo revolucionirano. Ona je bila dio tog pokreta. I to mi je bilo teško. Također je bilo teško pisati o kontroverznoj osobi. S druge strane jako je dosadno pisati o nekome ko nije konzervativan. Zabavno je pisati o političkim kulturološkim stvarima, problemima, djevojkama, prekidima… mislim zabavno je, kao piscu, da imam taj materijal.

I Susan je imala osebujan karakter. Ali bilo je teško jer je toliko toga.

Evo sad sam u BiH, i bio sam jako uzbuđen kad mi je neko ovdje rekao da „sam shvatio Jugoslaviju kako treba“. Činjenica je da sam napisao samo četiri strane o Jugoslaviji. Nastojiš biti dovoljno kratak, jer knjiga nije o Jugoslaviji nego o Susan. Napisao sam tri stranice o Vijetnamu, o ratu. To je teško. Teško je tako pisati, a ne biti površan. Naravno da to nije cijela priča, a opet se nadam da će ljudi koji o tome ne znaju moći razumjeti što se desilo.

Pada mi na pamet kad sam bio u Los Angelesu prije šest godina i predavao sam studentima na posljednjoj godini, dakle 25-godišnjacima, oni nisu ni znali šta je Sarajevo. Nikad nisu čuli za rat u Jugoslaviji. Bio sam šokiran i mislio sam da su glupi, ali zapravo oni su rođeni kasnije, ta djeca nisu tada bila rođena. Tada shvatiš da je moja odgovornost da to iskomuniciram, da govorimo o tome, da historija ne bude zaboravljena. Niko nije rođen znajući sve.

RSE: Susan Sontag i Sarajevo imaju posebnu vezu. Šta je to u Sarajevu toliko privuklo Susan da se toliko mnogo puta vraćala, čak i za vrijeme rata. Šta je pronašla ovdje? Jeste li otkrili to dok ste pisali biografiju?

Moser: Ona je došla u Sarajevu 11 puta za vrijeme rata, a i poslije. Čitav njen život, još otkako je bila jako mlada i kad je vidjela fotografije iz nacističkih kampova, imala je 12 godina kada su se te fotografije pojavile u Americi, mučilo ju je pitanje šta uraditi s tim. S jedne strane gledate fotografije ljudi koji su mučeni, ubijeni…

Bio sam u Galeriji Srebrenica 11/07/95 jučer i pitao sam se isto – je li uredu to gledati i je li uredu ne gledati? Šta uraditi s tim? Kako reagirati na takvu okrutnost u svijetu? Susan su oduševljavali ljudi heroji, poput onih koji su išli u Španiju za vrijeme građanskog rata… koji su se protivili. Kad je došla u BiH, shvatila da je ono što ona može donijeti nisu tenkovi i avioni, iako je to ono što je Bosna trebala. Trebala je nekoga da bombardira ljude koji su bili na brdima.

Ali ona je donijela predstavu. I ono što ja mislim da je smiješno jeste da se trg ovdje u Sarajevu ne zove ni po Billu Clintonu, ni po Tonyju Blairu, već po Susan Sontag. Ono što je ona donijela BiH, iako se čini trivijalno u kontekstu potpunog sloma, bilo ja zapravo najvažnija stvar na svijetu. I ljudi su je voljeli zbog toga. I dalje je vole. Sarajevo je mjesto gdje je ona mogla postati ono što je željela čitav život. A to je neko ko je mogao pomoći kroz kulturu.

RSE: Jeste li vidjeli film od prošle godine „Don’t cry for me, Sarajevo – Susan Sontag u Sarajevu“?

Moser: Nisam vidio taj film. Radio sam turneju s knjigom, nisam imao priliku.

RSE: Zašto je Susan režirala „Čekajući Godota“ u Sarajevu? Koja je simbolika za nju bila u ovom komadu u Sarajevu?

Moser: Htjela je uraditi nešto. Rekla je da je mogla otići u bolnicu i pomagati tamo, ali onda je počela pričati s glumcima i ljudima iz kulture, i shvatila je da svi ti ljudi nemaju posao. Nije bilo struje… i glumci i redatelji nisu radili ništa. To je bio način da se pomogne i njima. Nije znala šta bi radila i pričala je s Harisom Pašovićem, redateljem. Pitala ga je šta je s Beckettom. On joj je rekao – Susan, mi ovdje u BiH čekamo.

I naravno da je tada znala da će to biti „Čekajući Godota“. Bio je to jako indirektan način pomaganja ljudima. Senada Kreso, koja je prevela knjigu, rekla je – trebalo nam je to, trebala nam je ta metafora. Umjetnost nije nešto što treba pomoći da okrenete glavu. Ljudi su pitali zašto niste uradili nešto zabavno, ali ljudima u BiH nije trebalo odvraćanje pažnje, trebalo im je nešto da shvate situaciju u kojoj su se nalazili. A umjetnost bi trebala raditi upravo to. Ona je to donijela Sarajevu, zato se trg zove po njoj, zato još uvijek pričamo o njoj.

RSE: Za šta bi se danas Susan Sontag borila u SAD-u? Kako bi danas gledala na stanje društva u cijelosti?

Moser: Kad je društvo u ovakvom stanju i krizi kakvo je danas, jako je teško reći šta bi kao pojedinac bilo ko uradio. Njena perspektiva o tome kroz šta prolazimo postala je danas važnija nego ranije. Kad sam ja počeo pisati knjigu, Susan je bila malčice zaboravljena, ali danas mislim da je cijela situacija pomogla Susan, jer ako čitate njena političke tekstove, pomalo je jezivo koliko su i danas relevantni. Osim toga, imamo novi feministički pokret. Kad sam ja bio na fakultetu 20 godina ranije, feminizam nije bio moderan. A ja sam bio na lijevo orijentiranom univerzitetu (Brown op. a.), i ja sam bio lijevo orijentirana osoba, čak bi i lijevo orijentirane osobe rekle da nisu feministi. Kao da se trebalo ispričavati što smo feministi.

A danas su opet svi feministi, čak i ljudi koji zapravo nisu to. Pretvaraju su se da jesu. Ljudi koji su danas zaista zainteresirani za feminizam vraćaju se njegovim samim korijenima. Slično je i s pravima i slobodama LGBT+ osoba. Tamo je nasljedstvo koje ljudi otkrivaju.

RSE: Još jedna snažna žena koju Sarajevo posebno voli jer je i ona tokom rata i nakon bila prijateljica ovom radu, a koja je imala i posebnu vezu sa Susan Sontag, jeste Annie Leibovitz, fotografkinja? Jeste li razgovarali s njom nakon što je objavljena biografija? Što Vam je rekla?

Moser: Nisam je vidio, nisam vidio nikoga zbog COVID-19. Niko nigdje ne ide, nisam bio u SAD-u najduže u mom životu. Stvar koja je meni ovdje zanimljiva jeste to da je Annie jedna od najpopularnijih žena u Americi, i to je tako skoro 50 godina. Upravo je napunila 71 godinu. Koji je danas datum, da ove sedmice je napunila 70. Trebao bih joj čestitati rođendan.

Ona je postala prominentna fotografkinja kada je imala samo 19 godina, kada je fotografirala Johna Lennona za naslovnicu Rolling Stonea. U očima je javnosti 52 godine, a ja sam dok sam pisao biografiju otkrio da zapravo niko nije napisao kritiku o njezinu radu. Razlog je to što nju često doživljavaju kao celebrity fotografkinju, sve je to sjajno, holivudski… Neki je čak ne shvaćaju ozbiljno. Bio sam oduševljen što sam mogao pisati o njoj na ozbiljan način. Jer kad vidite koliko je Annie briljantna i šta je sve uradila ovdje, zadovoljstvo je.

Ona je uspjela napraviti zaista strašne fotografije u Sarajevu, ubijene djece… i te fotografije staviti u časopise u kojima ljudi žele čitati o TV-u i zabavi. Ona ih je uspjela staviti tu i natjerati ljude da ih vide. To je suptilan način da se promijeni narativ i komunikacija.

Ona je stvorila kontekst u kojem ljudi počinju razumijevati, a to čini i političku intervenciju mogućom, pa i vojnu intervenciju. Kroz fotografije u časopisu. Ne znam da li je pročitala biografiju, ali nadam se da hoće. Poslat ću joj je.

RSE: Mogu li Vas pitati o Nobelovoj nagradi za književnost od prošle godine? Kako komentirate Petera Handkea i reakcije koje su uslijedile nakon što je nagrađen? Šta je književnost postala danas?

Moser: Književnost danas nije ono što ljudi u Švedskoj akademiji misle da jeste. To ću prvo reći. Ti ljudi nisu podrazumijevano geniji. Imaju ogromnu odgovornost jer nagrada je tako prestižna, ali ono što se desilo s Handkeom, znate, nije uredu. Postoje ljudi koji negiraju genocid, holokaust, pa evo i COVID. Mislim da je to trenutak srama, bruke…

Jedan moj prijatelj koji je 2001. godine dobio Nobelovu nagradu Sir Vidiadhar Surajprasad Naipaul rekao je nešto jako zanimljivo i tako u njegovom maniru. Rekao je – dali su je toliko mnogo puta lošim ljudima, da su onda morali da je daju nekome ko je toliko dobar kao ja. Prošle godine su je dali Handkeu, ove godine Louise Gluck, pjesnikinji, koja je dobra.

RSE: Prvi put ste na Bookstanu u Sarajevu, festivalu književnosti koji je našao svoje mjesto u regiji. Kakvi su utisci? Kako je u Sarajevu?

Moser: Oduševljen sam. Zaista. Uradio sam sve što je trebalo, testirao sam se na COVID-19 i sve ostalo kako bih došao, jer mislim da je važno. Biti ovdje i odati počast Susan. Na mjestu koje je bilo najvažnije mjesto za nju na cijelom svijetu. To je mjesto gdje je ona uradila sve o čemu je sanjala cijeli svoj život. Predivno mi je što predstavljam knjigu ovdje. Senada Kreso je divno prevela knjigu. Dizajn, print, korice… Svi su uradili sjajan posao. Posebno u ovim uvjetima. Svi smo pod COVID-19. Zaista je veliki napor učinjen da dođem i da uradimo sve ovo.

RSE: Za kraj, uobičajeno pitanje, šta nakon? Čiju veliku biografiju ćete pisati? O čemu želite pisati?

Moser: Prvo planiram da se vratim u Francusku, ali ne znam kako sad, kad je sve zatvoreno, od prošle večeri. Malo sam nervozan zbog toga.

RSE: Možete ostati u Sarajevu?

Moser: Da, da, možda ću morati. Šalim se. Planiram pisati knjigu o mojoj generaciji u Americi. To ću pisati i bit će teško, ali nadam se da ću uspjeti.