Redakcija
Ako se sastaneš, ne valja, ako se ne sastaneš, opet ne valja. Ako razgovaraš, ne valja, ako ne razgovaraš, opet ne valja. Što bi, po onoj narodnoj, rekli, nikada narodu (čitaj – političkim protivnicima) ne možeš ispeći kolača.
Današnja salva negativnih reakcija iz Federacije BiH prije nego što se Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH iz RS, sastao i razgovarao sa Zoranom Milanovićem i Andrejom Plenkovićem, predsjednikom i premijerom Hrvatske, te Njegovim visokopreosveštenstvom mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem, u najmanju je ruku žalosna.
Političari iz bošnjačkog korpusa su bar prema izjavama posjetu dočekali na nož i žalili se, između ostalog, da je Zagreb zaobišao Šefika Džaferovića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, jer on trenutno predstavlja BiH, da se zaobilaze Bošnjaci, da je to njegova privatna posjeta, itd., itd.
Bilo kako bilo, svaki razgovor, pogotovo državnika, bitan je jer iz njega uvijek nešto se dogodi pozitivno, napravi se minimalni pomak koji je bitan za narode koji u ovom slučaju žive sa dvije obale rijeke Save.
Svi političari ističu da je razgovor najbitniji i da treba razgovarati i danima da bi se došlo do nekog rezultata. I taman kada Dodik ode u Zagreb da razgovora sa najvišim zvaničnicima zapadnog nam susjeda da li kao srpski član Predsjedništva BiH ili kao predstavnik Srba, kako je danas saopšteno s Pantovčaka, i da se dogodio neki pomak, iz glavnog grada BiH su odapete otrovne strijele.
Ne znam zašto, ali znam da ako jednu od ključnih političkih figura u BiH napadaju zato što razgovara sa državnicima komšijske nam zemlje, s kojom imamo granicu dugu 1.100 kilometara, šta bi tek bilo da je razgovarao s predstavnicima neke zemlje koja Sarajevu ne leži na srcu.
Ponoviću opet, razgovor, razgovor i samo razgovor može dovesti do dogovora i pomaka, i to bi svima trebalo da nam bude zvijezda vodilja, jer kao što se kaže, ujutro pogledaj prvo u komšiju pa u sunce. Da li svi gledaju u komšiju?
GIPHY App Key not set. Please check settings