60 NAFTNIH TORNJEVA ORGANIZACIJE OPEC: Kada se malena skupina zemalja izvoznika nafte usprotivila svemoći „sedam sestara”

Ne baš tako davno je cijena nafte bila i po 150 dolara po barelu, pričalo se kako je moguće da će dospjeti i do 200 dolara. Danas je i cijena najkvalitetnije nafte tipa Brent tek negdje oko 40 dolara – a tu onda treba još dodati i inflaciju od vremena Zaljevskog rata. Očito, razlika u cijeni je kao nebo i zemlja.

Nije samo cijena signal radikalne promjene: prije šest desetljeća se malena skupina zemalja izvoznika nafte odlučno i jedinstveno usprotivila svemoći „sedam sestara”, sedam vodećih naftnih kompanija našeg planeta. Danas je tržište nafte obilježeno „permanentnom nestabilnom ravnotežom”, kako to opisuje časopis Le Monde diplomatique.

Jer OPEC više ne može ni sanjati da bude dominantnom silom na tržištu nafte. Isprva je to bilo samo nekoliko država: Irak, Iran, Kuvajt, Saudijska Arabija i Venezuela, ubrzo im se pridružilo još osam zemalja – danas ih je ukupno 13. Počelo se složno, ubrzo nakon Jom-Kipurskog rata s Izraelom: zajednički su proglasile naftni embargo zemljama koje su podržale Izrael, a cijena nafte je skočila s 3 na 11 dolara po barelu. To je uzrokovalo golemu krizu, ali su i zemlje OPEC-a shvatile kakvu moć imaju. Teoretski one raspolažu s tri četvrtine nafte na ovom planetu, ali već sada tek oko 40% nafte na tržištu dolazi iz tih zemalja.

Kad je i voda skuplja od nafte

Ta promjena koja je u međuvremenu nastupila je sadržana u jednom malom plusu koji je dodan 2016. OPEC+ znači da je tu suradnja i s još jednom važnom zemljom izvoznicom nafte – Rusijom. No čak i tako tržište nafte više nije isto: Sjedinjene Američke Države su dugo vremena radije kupovale jeftiniju naftu iz uvoza, ali u međuvremenu je došao i fracking. Tom tehnologijom su se SAD opet vratile na svjetsko tržište u velikom stilu i trenutno pokrivaju 14% svjetske potražnje.

No ne samo kod takvog istiskivanja nafte iz podzemlja, nego i nekima zemljama izvoznicama nafte se trenutna cijena jednostavno više – ne isplati. Davno su prošla vremena kad su si šeici iz naftnih zemalja mogli kupiti sve što im srce poželi. Sad, u doba pandemije se u jednom trenutku – 21. aprila – dogodilo nešto doista nečuveno: zemlje proizvođači su čak morale plaćati novac kako bi nekamo poslale svoju naftu jer su spremišta već bila prepuna. Povrh toga, mnoge zemlje izvoznice nafte su imale velike planove za doba nakon nafte, ali jedva da je koja razvila gospodarstvo koje neće ovisiti o „crnom zlatu” – baš kao i blagostanje državljana tih zemalja.

Može li postojati budućnost bez nafte?

Zato je i jedna Saudijska Arabija krenula u rat sve nižim cijenama usred pandemije, a ta bitka da se ipak još nekako proda naftu nikako ne prestaje jer niti svjetsko gospodarstvo se još nije oporavilo. To nije samo pitanje novog Rolexa i luksuzne limuzine, nego već osjetljivo političko pitanje: o prihodima od nafte nije ovisna samo jedna Saudijska Arabija, nego i Rusija. A što se može dogoditi kad taj prihod nestane – to vidimo i u Iraku i u Libiji.

Baš kao što su pogođene zemlje proizvođači nafte, tako su pogođeni i naftni koncerni. Ali oni su već ranije shvatili kako nije pitanje hoće li jednog dana uopće biti nafte, nego hoće li se ona još tražiti. Zato se svi ti koncerni sistemski okreću i drugim oblicima energije, ne na kraju ekološkim i obnovljivim oblicima.

Naravno, nafte još uvijek treba i još uvijek ima zemalja koje su je gladne: samo Kina u međuvremenu troši 13,5% svjetske proizvodnje nafte i uspela se do najvećeg potrošača na svijetu. Zato organizacija OPEC vjeruje kako će potražnja za naftom nastaviti rasti sve do 2040. već i zbog goleme potražnje za plastikom, sve bitnijim proizvodom iz nafte.

Ali energetski stručnjaci nisu tako sigurni: čak i Kina ulaže u obnovljive izvore energije ogromne iznose i već sad se tamo nalazi više od polovice solarnih panela i vjetroelektrana. Zato i šezdeseti rođendan OPEC-a među zemljama proizvođačima nafte prolazi u tmurnom raspoloženju: makar i imaju najviše nafte, daleko su od toga da mogu diktirati cijenu. Sad je to tek jedna od čitavog niza drugih međunarodnih organizacija koja se pokušava držati na nogama i u ovim vremenima „nestabilne ravnoteže”.