POTRESNO PISMO SINA MARINE TUCAKOVIĆ PREDSJEDNIKU VUČIĆU: Da li majku da provo vodim u bolnicu ili na Novo groblje?

Predsjedniče,bijesan sam!Bijesan sam zbog toga što sam bijesan, bijesan na Vas, bijesan na sebe slabog, besan na sve oko sebe.Nisam bijesan na Vašu politiku, nju samo ne volim i organski joj se opirem. Bijesan sam na to što moram da Vam se obratim na ovaj način, jer za drugi ne znam. U ime umrlih, u ime bolesnih, u ime ludih, u ime slabih, u ime mojih!Došao sam u Srbiju 25. juna da posjetim majku koju nisam vidio tri mjeseca, nakon što je Makedonija, u kojoj radim, okončala karantin koji sam kao psihički bolesnik s dijagnozom bipolarnog poremećaja izdržao jedva, i da nije bilo dragih prijatelja i te zemlje koja nije moja, ali u kojoj ne osjećam bijes koji ojsećam od prvog dana kako sam kročio u SVOJU zemlju, vjerovatno ne bih ni pisao ovaj pišljivi tekst.Bio sam pun elana i želio sam da što prije stignemo da vidim majku, znajući da ne smijem da je zagrlim, iako sam samo to želio, ali toj mjeri sam se dole naučio, a tu mjeru ste Vi odmah nakon puštanja iz kaveza potpuno obeznačili (i zbog toga sam bijesan, između ostalog). Dok smo putovali, mom prijatelju je stigao jedan jako neprijatan poziv, koji ne samo da je razbio raspoloženje, već me i vratio u KOVID realnost. Ocu našeg prijatelja, inače plućnom bolesniku, naglo je pozlilo. Zvala je njegova majka, u panici, želeći da mu se nekako pomogne. Smiješten je na odjeljenje za kovid lokalne bolnice grada u kojem živi, sa saturacijom od 70. Nisu htjeli da ga prebace na intenzivnu njegu, rekavši mu da prvo mora da sačeka test za kovid.U međuvremenu, stigao sam u Beograd i pozdravio majku beskontaktno.

Otad se držimo po distanci. To pravilo praktikujem, ne iz paranoje, već zbog toga što je ozbiljan onkološki bolesnik s metastazama na plućima. Ne znam koliko slušate i razumijete se u domaću pop kulturu, ali je majka pored toga što boluje od raka, takođe i najplodniji autor tekstova kog je Srbija ikad imala. I da, uzgred rečeno, bila je na odbornoj listi Vaše stranke za Vračar.Poslije dva dana, stigao je test oca mog prijatelja i bio je negativan. Prebacili su ga na intenzivnu njegu. Vjerovatno na respirator, ne znam koji, da li onaj opozicioni ili onaj prelijepi iz angio sale u Vašoj novoj bolnici u Pazaru. U svakom slučaju, čovjeku je naglo pozlilo i umro je na putu za Beograd. U putu mu je konstatovan kovid. Da li se našao tog dana u broju umrlih od kovida, ne znam. Ja uvid u arhivu nemam.Bio sam bijesan! Bijesan na virus, bijesan na život, bijesan na sve, ali prije svega bijesan na stanje zdravstva u ovoj zemlji koja se “izborila s epidemijom”, a u kojoj malo-malo čujem kako neko zbog iste odlazi na onaj svet! da, bijesan na Vas! Ma koliko to iracionalno bilo.Hodam Beogradom kao avet, u strahu da ne pokupim nešto i zarazim majku, bez obzira na to koliko smo oprezni u kući. Ne viđam se ni sa kim, a i ne želim. Čekam samo da se ovo završi. Briga me za posao, briga me za pare, briga me za bilo šta. Otišao sam dvaput u studio i otad više nisam odlazio, jer sam čuo kako cijela estrada ima koronu. A i ima je vjerovatno, samo ne znam zašto javno znamo za par pojedinaca. Hodam u strahu. Ali bijesan sam!Prije neki dan, pročitao sam vijest u novinama kako je mojoj majci pozlilo, kako je vrijeme tako loše, pa nije ni mogla da ode na infuziju. Pozlilo je i meni tad. Moja majka je tada otišla na infuziju, bilo joj je dobro. Imao sam napad panike. Bilo je 6 ujutro. Došao je moj prijatelj, takođe psihički bolesnik, da me smiri. Uspio je u tome. Onda sam pozvao tatu, koji mi je rekao da mami cijelo veče nije bilo dobro i da je povraćala više puta. E, tad sam bio bijesan! Otišao sam kući i vidio majku u stanju u kakvom je nisam vidio još od najgorih dana borbe s rakom. Bijes je prestao. Nastao je očaj i bezizlaznost.
Pokušao sam da dobijem privatnu službu kako bi joj dali infuziju da ne bi dehidrirala. Rečeno mi je da oni za to nisu kvalifikovani, uputivši me na njenog ljekara iz Doma zdravlja.S obzirom na to da nisam ni doktor ni medicinski tehničar, nisam želio da se igram i bahato preuzmem stvari u svoje ruke. Pozvao sam ljekara koji mi je rekao da takvo povraćanje ukazuje na nešto infektivno. INFEKTIVNO! Predsjedniče, šta Vam je prva asocijacija na infektivno u vrijeme kovida?

Nisam zvao dalje. Priključio sam majku na infuziju s prijateljicom koja je obučena ne bi li je vratili u život. Sve vijreme mi je u glavi bila slika kako moja majka umire u nekom kovid konc-logoru ili ne daj Bože, nama na rukama jer nema kapaciteta više da je bilo koji legitimni zdravstveni centar primi. Kao što umiru majke u ambulantama u Sjenici, u poljskim bolnicama ispred Tutina, ili kao otac mog prijatelja na putu za Beograd. Mami je bolje. Očigledno nije kovid, a i da jeste, vjerovatno bismo deset puta morali da odradimo test da znamo da li jeste ili nije.I tako, dok poluapatično od te subote prolazim kroz dane, u nadi da se mami ništa neće desiti, i pokušavam da ne gledam a i ne čujem televizor s kog mrtvi jauču, dolazi Vaš glas koji saopštava kako nam uvodite policijski čas od petka do ponedjeljka.Sada Vas zaista nešto konkretno pitam — ukoliko moja majka dobije naglu opstrukciju pluća, koji broj da zovem i koju instituciju? Da li prvo da je vodim na test za kovid ili direktno na Novo groblje?Kome da se obratim? Ako već sinovi tih “nepoznatih” majki ne mogu da pitaju, smijem li ja? Ne plašim se. Za sebe ne, ma šta god da sam nekad uradio. Plašim se za svoju majku. Može li nešto i za naše majke? Umjesto za našu djecu?