Redakcija
Iz Zagreba je danas stigla priča o četiri odbačena šteneta koja nisu mogla stati na noge, a sada, nakon rehabilitacije, koračaju u srećniju budućnost.
Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba je objavilo da je krajem maja u šumi u Odranskom Obrežju pronađena kujica sa četiri šteneta i da je utvrđeno je da sva četiri šteneta imaju sindrom “plivajućeg šteneta” što veterinarska literatura još nije zabilježila.
“Riječ je o razvojnoj anomaliji koja nije česta. Ako se pojavi u leglu, taj sindrom ima jedno ili dva šteneta. Muskulatura štenca s tim sindromom nije dovoljno jaka, pa mu noge leže kraj tijela umjesto podno njega. Štene se pritom ne može osoviti na noge, dakle ne može ustati niti se kretati. Zbog položaja nogu kraj tijela i pokušaja pokreta izgleda kao da štene pliva. Štene inače polako ustaje dva, tri tjedna nakon što je došlo na svijet, a ovi štenci su imali oko četiri tjedna kad smo ih pronašli i samo su ležali. Njihov vlasnik vjerojatno je bio uvjeren da im nema spasa, pa ih odbacio. Danas suvremena veterina čini čuda i mi smo odlučili dati sve od sebe da spasimo štence”, kazao je Damir Skok, direktor Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište u Dumovcu.
S Veterinarskim fakultetom Univerziteta u Zagrebu dogovorena je fizikalna terapija za štence, a na terapije su psiće vodili volonteri Noine Arke. Štenci su dobili imena Su, Lana, Lora i Loris.
“Osim što štenci nisu mogli samostalno stajati niti se kretati, zbog stalnog ležanja na trbuhu mogle su im se razviti i dodatne komplikacije, u prvom redu respiratorni problemi. Zbog toga smo štencima imobilizacijom ekstremiteta onemogućili da leže isključivo potrbuške. Izradili smo im udlage za prednje i stražnje ekstremitete, tj. povezali noge. To im je omogućilo i podizanje kad bi pokušavali ustati umjesto da su im noge ostajale sa strane u odnosu na tijelo. Stavljali smo im i spužve ispod grudnog koša i pored njega kako bismo smanjili pritisak na prsa. Terapija je obuhvaćala i masažu ekstremiteta, pasivne kretnje zglobova te vježbe potpomognutog stajanja i hodanja u kojima smo ih pridržavali. Na različitim smo im podlogama osnaživali muskulaturu”, ispričao je docent na Veterinarskom fakultetu dr sc. Zoran Vrbanac, specijalist veterinarske sportske medicine i rehabilitacije koji je vodio terapiju štenaca na Zavodu za rendgenologiju, ultrazvučnu dijagnostiku i fizikalnu terapiju VEF-a.
Veliki se trud isplatio. Jedno štene je počelo nestabilno, ali samostalno hodati već nakon četiri dana, drugi nakon šest, a treći nakon devet dana. Onom u najtežem stanju trebalo je 14 dana terapije da napravi prve korake.
Zašto su ti štenci imali sindrom „plivajućeg šteneta“, ne zna se. Smatra se da pojavi ovog sindroma doprinosi genetika, ali da uticaj imaju i na primjer, veličina šteneta te tvrda ili klizama podloga na kojoj borave.
“Prvi dani su bili puni neizvjesnosti, ali svi smo dali sve od sebe da štenci prohodaju. Vodili smo ih na rendgen i fizikalnu terapiju, pazili da leže na boku povezanih nogu, poticali na ustajanje i stajanje… Kad smo vidjeli da se sve razvija u skladu s našim željama, psima smo krenuli tražiti udomitelje. Prvo je udomljena kujica, a potom i dva šteneta. Sreća se sada smiješi i ostalima”, kazala je Zorica Juričić, volonterka Noine Arke.
