Čuvari i promotori istine o Srebrenici

Piše: Kemal Kurspahić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Ovih dana, uoči godišnjeg obilježavanja genocida u „zaštićenoj zoni Srebrenice“ jula 1995, pored ostalih podsjećanja na najteži masakr u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, primio sam i poziv Međunarodne koalicije mjesta savjesti za učešće u prezentaciji Memorijalnog centra genocida u Srebrenici o njihovom radu i nastojanjima za očuvanje sjećanja na živote izgubljene u genocidu.

Poziv od organizacije o kojoj do sada nisam baš mnogo znao, osnovana je 1999. godine i ima 300 organizacija članica u 65 zemalja, izazvao je dva snažna osjećanja.

Prvo: o tome koliko je mnogo ličnosti svjetskog obrazovanja, iskustva i uticaja trajno posvećeno idealima sprečavanja i osude ratnih zločina.

Na listi osoba kojima je poslana obavijest o prezentaciji memorijalnog centra genocida u Srebrenici prepoznajem, naime, desetine imena ljudi koji su u godinama ubijanja Bosne i Hercegovine, 1992-1995, na svojim univerzitetima; u svojim sinagogama, crkvama i džamijama; u lokalnim i nacionalnim listovima pozivali na uzbunu savjesti i zaustavljanje masovnih zlodjela u dalekoj maloj zemlji.

Među primaocima ovog poziva vidim, pored ostalih, imena pripadnika njujorške organizacije za pomoć Bosni i Hercegovini nazvane JACOBS (skraćenica za Jewish ad hoc Commitee on Bosnia ili Jevrejski komitet za Bosnu).

Oni su me u jednoj od ratnih posjeta Sjedinjenim Državama pozvali da govorim na njihovoj nedjeljnoj službi u najvećoj njujorškoj sinagogi a nakon toga da s nekoliko aktivista te grupe posjetim i njihovog kongresmena Džerija (Jerrold) Nadlera – danas predsjedavajućeg uticajnog Komiteta za pravosuđe u Predstavničkom domu.

Pritisnuli su kongresmena da zahtijeva od Klintonove administracije intervenciju za zaustavljanje zlodjela u Bosni i Hercegovini. „Učiniću što mogu“ – obećao im je Nadler.

„To nije dovoljno: jednostavno, učinite to“ – insistirali su aktivisti JACOB-a koji su mi tih dana u Njujorku organizovali i prezentaciju uz doručak s prvim ljudima Američkog jevrejskog kongresa.

Oni su značajno doprinijeli da američka administracija makar i sa značajnim zakašnjenjem u postizanju saglasnosti o tome s evropskim partnerima najzad interveniše i zaustavi ubijanje u Bosni.

Među onima kojima je poslan poziv na pridruženje prezentaciji Memorijalnog centra genocida u Srebrenici prepoznajem i imena aktivista sa prestižnog Stanford Univerziteta okupljenoj u organizaciji SAGA (Studenti protiv genocida) koji su uz aktivizam za pomoć Bosni i Hercegovini objavljivali i novinske članke i nagrađivane knjige; članove organizacije Prijatelji Bosne i Hercegovine iz Masačusetsa; profesore univerziteta i novinare među kojima je i više dobitnika Pulitzerove nagrade upravo za izvještavanje iz balkanskih ratova devedesetih.

Drugi snažan osjećaj je da Memorijalni centar genocida u Srebrenici postaje respektabilna institucija za očuvanje i promociju u svijetu istine o genocidu s misijom prepoznavanja i suzbijanja negiranja genocida.

S poštovanjem za sve koji su doprinijeli u godinama formiranja centra kao dostojanstvenog mjesta smiraja i poštovanja za žrtve genocida, u septembru prošle godine za direktora Memorijalnog centra Srebrenica imenovan je dr. Emir Suljagić koji u obavljanje te misije unosi zavidne međunarodne kvalifikacije i kompetencije i duboku ličnu posvećenost očuvanju i širenju istine o Srebrenici: svjedočio je padu Srebrenice i događajima kojima je počeo genocid; u njemu je stradalo više članova njegove uže porodice; autor je jednog od međunarodno najčitanijih svjedočanstava o Srebrenici: knjige „Razglednice iz groba“, prevedene na više jezika.

Memorijalni centar pod njegovim vodstvom prepoznao je negiranje genocida – umanjivanje broja žrtava od gotovo 8.000 potvrđeno ubijenih na „samo“ 2.000 mahom naoružanih vojnika a ne civila; pokušaje da se izjednačavanjem „stradanja svih naroda“ promijeni karakter masovnih zločina nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice; nepoštovanje presuda najviših međunarodnih sudova i odavanja počasti pravosnažno osuđenima za genocid – kao nastavak nasilja nad žrtvama, produbljivanje boli preživjelih i krivotvorenje istorije kako bi se ona možda i ponovila.

U maju je Centar ponudio i primjer kako se namjerava boriti protiv negiranja genocida.

Objavio je, naime, svoj prvi Izvještaj o negiranju genocida u Srebrenici u kojem navodi primjere istorijskog revizionizma na lokalnom, regionalnom i međunarodnom planu.

Taj izvještaj navodi primjere ruskog veta na rezoluciju o osudi genocida u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija uz 20. godišnjicu genocida; odbijanje vlada u Beogradu da priznaju genocid; poricanje genocida u Srebrenici od strane vlasti u Republici Srpskoj koje poništavaju čak i izvještaj vlastite Vlade iz 2004. godine i formiraju novu „Nezavisnu međunarodnu komisiju za istraživanje stradanja svih naroda u regiji Srebrenica u periodu 1992-95“.

Sve to potkrijepljeno omalovažavanjem genocida u Srebrenici kao „najveće obmane 20. vijeka“ u izjavama vodećeg političara u entitetu Republika Srpska uprkos upozorenja s najautoritativnijih međunarodnih instanci kako su zlodjela u Bosni i Hercegovini i genocid u Srebrenici međunarodno pravosnažno presuđeni i kako je njihovo poricanje neprihvatljivo.

Dobro je da, za razliku od izgubljenih decenija u očekivanju da „svijet“ – nesavršen kakav jeste – zaštiti žrtve genocida od kopanja po njihovim ranama tu misiju preuzimaju najpozvaniji: bosanskohercegovački čuvari i promotori istine o genocidu.